Tu je, prije više od četiri vijeka, osnovano najstarije učilište SPC, Bogoslovija „Sveta Tri Jerarha“ .
U idiličnom ambijentu, daleko od buke i blještavila savremenog svijeta, obitavaju i Bogu se mole petorica monaha i jedan iskušenik. Uz episkopa dalmatinskog Nikodima, koji je iguman Manastira Krka, oni čine malobrojno manastirsko bratstvo.
I 29 bogoslova, tinejdžera koji uče Bogosloviju, žive gotovo monaškim životom. Od rane zore do pola deset uveče, kad se u internatu gase svjetla, oni su posvećeni učenju, molitvi i radu.
Disciplina je neumoljiva: nema cigareta, alkohola, djevojčica. Nema ni hodanja. Manastirski kompleks mogu napustiti samo četvrtkom popodne i nedjeljom, i to samo da bi otišli do obližnje varošice Kistanje.
Ipak, kad odrastu i postanu sveštenici, vjeroučitelji, kaluđeri, a neki od njih bogami i vladike, krčki bogoslovi ostaju zauvijek vezani za Bogosloviju i Manastir. Ovo je njihova kuća, ovdje je njihova porodica, ili kako kako kažu, shodno crkvenoslovenskom, njihova obitelj.
Kući se vratio i Siniša Todorović (23) iz Doboja, nekad bogoslov, a danas jedini iskušenik Manastira Krka. On je student Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, ali je studije, privremno, stavio na čekanje, da bi se pridružio bratstvu Manastira, s namjerom da se zamonaši.
Još se živo sjeća, kako je, prije sedam godina, prvi put kročio u Krku, da upiše Bogosloviju.
– Imao sam 16 godina. Bio je mrkli mrak, kad sam se, sa roditeljima, strmim serpetninama spuštao ka Manastiru. Tata i mama su plakali. Govorili su: sine, gdje te ostavljamo, odustani, vrati se kući – priča Siniša.
I danas, kaže, plaču. Vele, zar da se zakaluđeriš, pa kome smo mi sticali i gradili.
– Ja im kažem: pa što ste gradili, meni to ne treba. Matrijalne stvari me ne zanimaju – kaže Siniša.
Jer, on je još u djetinjstvu odabrao svoj put. Sa osmjehom priča kako je, kao dječačić, oblačio bakine suknje, to mu je bila „mantija“, pa pravio od kartona „ikonostase“ i pjevao „liturgije“ po kući, uporno pozivajući ukućane, da dođu „kod njega u crkvu“.
I dječaci koji danas uče Bogosloviju u Krki, dolaze mahom iz BiH, poneki i iz Srbije. Među đacima je najmanje Dalmatinaca, mada se ovdje kaže da je pravi pravoslavac Dalmatinac samo onaj ko se krstio u Krki ili u komšinskom Manastiru Krupa.
I danas se, kao i prije sedam vijekova, u manastirskoj crkvi Svetog Arhangela Mihaila obavljaju kršenja. Krste se uglavnom djeca, ali i odrasli. Nedavno je ovdje kršen Dalamatinac od 54 godine.
Ovdje je, još kao beba, kršten i Ilija Bjelanović (8), dječak „od Kistanja“. Odjeven u narodnu nošnju došao je sa roditeljima u pohode svom „namastiru“, kako ovdje kaže narod.
Krka je vijekovima duhovno stjecište pravoslavnih Srba u Dalmaciji. Osnovan je 1350. godine. Manastir je podigla srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena drugog Šubića.
Otac Dositej (Jović), najstariji monah Manastira Krka, kaže da već sama činjenica da je manastir opstao tolike vijekove, da je sačuvan uprkos teškoj istoriji ovih krajeva i da i danas hrabri narod i daje mu nadu, govori više od hiljadu riječi.
Otkriva da Manastir Krka ima bogatu riznicu, koja je po vrijednosti relikvija četvrta u SPC: odmah iza Hilandara, Visokih Dečana i Cetinjskog manastira.
– Imamo vrijednu zbirku drevnih ikona i starih knjiga, među kojima je i Mokropoljsko jevanđelje, druga nastarija knjiga u SPC – kaže monah Dositej.
I podsjeća da ovaj manastir podignut iznad katakombi iz prvog vijeka, gdje su se prije 2.000 godina skrivali prvi, tada progonjeni hrišćani.
Kroz katakombe ispod temelja manastira, u kojima su do danas sačuvane kosti prvih hrišćana stradalnika, provodi nas jeromonah Efrosin (Uko).
– Ovo su prirodne spilje, nastale erozijom mora, a predanje govori da je ovdje propovijedi držao i apostol Pavle, a poslije njega i apostol Tit. Da je to predanje utemeljeno, svjedoči i to što je blizini katakombi u to vrijeme postojalo rimsko utvrđenje Burnum, a prvi hrišćani su, uz zanatlije i trgovce, bili rimski vojnici – pripovjeda otac Efrosin.
Ovaj monah, koji je je u Krku došao prije godinu dana iz Manastira Staro Hopovo u Vojvodini, obrazlaže, naširoko ali zanimljivo, zašto su se prvi hrišćani okupljali baš na grobljima i u katakombama.
Njegova priča svjedoči da ima golemo znanje iz istorije i teologije, ali otac Efrosin o tome ne želi da govori.
– Nisam ja bitan, ja sam obični monah i trudim se da budem skroman. Bitan je Manastir – veli otac Efrosin.
Zarad hrišćanske skromnosti, na koju se se zavjetovali, ni vremešni otac Dositej (64), ne govori da je fotograf. A ispostavilo se da je pravi majstor fotografije. Ipak, „uhavatili“ smo ga kako, za potrebe Crkve, fotografiše igumana Sevastijana (Gordona).
A otac Sevastijan je, uz to što je teolog, i vrstan kuvar, a upućen je i u tajne spravljanja vrhunskih vina i rakija.
Ova monah nevjerovatne biografije rođen je daleko od Dalmacije, u frankofonom dijelu Kanade, kao Aleksandar Gordon.
Otac mu je bio Kanađanin, majka Srpkinja iz Dalmacije. Prvo je progovorio francuski, a živeći daleko od srpskih zajednica, srpski je naučio, tek kasnija, uz baku, i uz pomoć VHS kaseta sa „domaćiim“ flmovima i popuarnom eks ju muzikom.
I otac Sevastijan se trudio da razgovor sa njegove životne priče „skrene“ na drugu stranu, ali je ipak priznao da je, po povratku u domovinu svoje majke, malo „lutao“ tražeći svoj put. I da je u tom traganju mnogo toga naučio.
Tako se obreo i u restoranu Kantineta u Skradinu, gdje je učio zanat od šefa kuhinje i vlasnika lokala, Tome Računice.
Iako se i ranije bavio kuvanjem, tek u Skradinu se pred njim otvorilo carstvo dobre domaće hrane. A uz hranu, zna se, ide i dobra kapljica.
Otac Sevastijan nam otkriva još jedno „skriveno blago“ Manastira Krka, pohanjeno u malom vinskom podrumu, ili kako je monasi zovu, konobi.
Uz već čuvena manastirska vina, tu su i „eksperimentalni“ uzorci lozovače, travarice, orahovca i likera od rogača, pa i konjaka, koji se, zbog brendinga, ne smije nazvati konjakom.
– Sve ovo, naravno, nije namijenjeno za tržište, nego samo da počastimo prijatelje. Mi još eksperimentišemo, ili što bi rekao naš iguman, preosvešteni vladika Nikodim, igramo se – kaže otac Sevastijan.
Probali smo i uvjerili se da je eksperiment uspio. Loza je dobraaa! Likeri čarobni. A tek konjak, koji nije konjak… teško je to riječima opisati.
– Nadam se da ćemo registrovati destileriju i početi sa komercijlnom proizvodnjom. Time bismo lokalnom stanovništvu obezbijedili posao, a manastiru stabilne izvore prihoda – kaže otac Sevastijan.
I danas je u Manastiru, Bogosloviji i na manastirskom imanju uposleno 13 mještana i mještanki iz Kistanja i okolnih sela. A posla ima: u vinogradima, maslinicima, oko stoke.
I bogoslovi pomažu, kad mogu i koliko mogu. I oni žive u manastiru, tačnije u đačkom internatu u sklopu manastira, ali po strogom režimu, u kojem su učenje i molitve na prvom mjestu.
Za ove dječake je, kako sami priznaju, najveći izazov živjeti izolovano, daleko od porodice i vršnjaka.
Petar Trivković (16) iz Tobuta kod Lopara, kaže da mu je bilo lakše, nego nekim njegovim drugarima, jer je navikao na seoski život.
– Ovdje nema ni signala za mobilni telefon, ali imamo internet konekciju i to nam pomaže da ostanemo u kontaktu sa porodicom – veli Petar.
A djevojke? Pa dobro, i to se promijenilo, kaže Aleksa Kovačević (17) iz Bosanskog Petrovca. Ima se skajp i viber, nije danas kao nekad, kad su bogoslovi željno isčekivati pisma i telegrame.
– Biće vremena i za djevojke, pa i za popadiju, treba prvo da završim Bogosloviju, pa fakultet – kaže Aleksa.
O svešteničkom pozivu sanja i njegov drugar Nikola Mijatović (17) iz Bijeljine. Zadovoljan je što u miru i okružen prirodom, uči istoriju, crkveno pojanje i liturgiju, ali i što, zahvaljujući disciplini, jača karakter i razvija odgovornost.
A društvo, zabava?
– Pa bude i toga, s mjerom i ukusom, kad odemo kući. Izlasci u Kistanje četvrtom i nedeljom su samo simulacija druženja – kaže Nikola.
Luka Ilić (19), bogoslov maturant iz Šapca, u šali kaže da su svi oni „popovi u pokušaju“. Nedavno je proslavio rođendan, uz sokove i tortu, kao da mu je deveti, a ne devetnaesti. Ipak, ne žali se.
– Radujem se što završavam školu, ali ovdje sam proveo najljepše godine i znam da ću se, kao i drugi bogoslovi, uvijek vraćati u Krku – kaže Luka.
I profesor Mirko Vranješ (29) se vratio kući i to, ako Bog da, za stalno.
Bio je dječak, kad je, prije 14 godina, došao iz Prijedora da bi upisao krčku Bogosloviju. Nakon mature je završio Bogoslovski fakultet, a potom se vratio „u svoju obitelj“, da u školi, koju je i sam završio, đacima predaje crkveno pjevanje i crkvenoslovenski, jedan od šest jezika, koje uče bogoslovi.
– Ovo je moj, ne drugi, nego prvi dom. Blagoslov je živeti i učiti u ovoj ljepoti i ovakvoj svetinji. Mi smo ovdje da unosimo radost u živote ljudi i zajednice – kaže mladi profesor.
Blizak je, ne samo po godinama, sa svojim đacima. Pa kaže da jeste malo neobično, pa i teško, da tinejdžeri punih pet godina, koliko traje školovanje u Bogosloviji, žive u osami i izlovano. Ali, veli, ima to i svojih prednosti: u manastiru su dječaci sigurni i zaštićeni. I upućeni na istinske vrijednosti.
– Nekima će se možda učiniti da je taj šareni, brzi, spoljni svijet blistav, ali sve to brzo ispari. Istinski život je ustrojen na drevnosti, na težnji za carstvom nebeskim, a ta nam težnja daruje smisao – kaže profesor Mirko.
Priznaje, međutim, da neki đaci prolaze kroz iskušenja, sa kojima se nije lako izboriti.
– Neki se preispituju, pitaju se da li su stvarno za sveštenički poziv, to je normalno, mladi su i preplašeni. Ali, rijetki su oni koji odustanu – kaže profesor Mirko.
I dok sunce zalazi za dalmatinska brda, s onu stranu čarobne rijeke Krke, zvuci klepala pozivaju monahe i bogoslove na molitvu. Baš kao i davnog 1615. ljeta Gospodnjeg, kada je ovdje otvorena prva škola za sveštena lica u srpskom naordu.
