Odjednom se više priča o gradivu koje se prelazi, onome što đaci uče i kako uče, nego o ocjenama. Dok su svi fokusirani na praćenje nastave, komunikaciju sa nastavnicima, pa i usvajanje nekog znanja, ocjene kao da su pale u drugi plan. A i bilo je vrijeme, jer je sigurno da su svi oni njima prethodno bili nepotrebno i bez ikakvog smisla opterećeni.
Potreba da se imaju i olako dijele visoke ocjene je u nekom momentu potpuno potisnula potrebu da se stiče znanje, da se uči, da se kroz školu i obrazovanje odrasta, sazrijeva i da se formira mlad čovjek. I zbog toga su i obrazovanje i oni koji u njemu rade gotovo potpuno izgubili na vrijednosti u društvu.
Biti nastavnik s vremenom je od plemenitog poziva svedeno na svakodnevni posao koji malo ko cijeni, a svi misle da mogu da rade bolje od nastavnika.
Sa nastavom na daljinu smo, međutim, dobili priliku da vidimo šta to nastavnici u učionicama tačno rade i koliko to vrijedi. I da obnovimo poštovanje, kako prema obrazovanju i njegovom značaju, tako i prema nastavnicima i njihovom radu. Zato bi vraćanje digniteta i jednom i drugom mogao biti jedan od najljepših rezultata situacije sa korona virusom i nastavom na daljinu.
Ima u njoj mnogo heroja koji za predanost sa kojom ovih dana rade zaslužuju aplauze svako veče, baš kao i zdravstveni radnici kojima ih upućujemo. Toga se treba sjetiti i kada sve ovo prođe.
Nisu to ni samo nastavnici, već i djeca koja su situaciju ozbiljno shvatila. I koja, na radost onih koji ih uče mnogo više od gradiva, već komentarišu da je sve to sa računarima lijepo, ali je prava škola, ipak, najljepša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu