Nakon što je čula za ratna dešavanja u BiH 1992. Linda Čoinard se prijavila kao kanadski medicinski tehničar da učestvuje u UN-ovoj mirovnoj misiji u BiH.
Za mene je to bila prilika da učinim nešto dobro, da pokušam pomoći ljudima koji su bili povrijeđeni. Bila je to 1993. godina kada sam došla ovdje i to je bio moj izbor – naglašava Linda u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu BiH (BIRN BiH).
Po dolasku u kamp u Visokom, Linda ističe da se zapitala da li je to ipak bila dobra ideja budući da je shvatila da se zaista radi o ratu. Prisjetila se kako prvih noći nisu mogli spavati zbog zvuka metaka i granata.
Medicinski tehničar Daniel Fortin, koji je bio sa njom u kampu u Visokom, priznaje da je bio uplašen tokom dolaska kada je čuo pucnjavu i bombardovanje.
– Navikavao sam se na to, ali nakon par dana ostavite sve to po strani i usredočite se na vaš posao – a to je briga o ljudima – kaže Fortin.
Govoreći o svojim radnim zadacima, Linda pojašnjava da je tokom prvog mjeseca radila na intenzivnoj njezi, dok je tokom boravka u Kiseljaku radila u konvoju.
– Meni je juni bio najgori jer smo izgubili našeg kolegu kojeg je ubio ručni minobacač. Morala sam se nositi s tim još mnogo godina i veoma sam srećna jer je moj povratak ovdje bio prilika da vidim mjesto gdje je ubijen. Njegovo ime se nalazi na spomen-ploči. Pomoglo mi je to i iskreno rečeno sada se osjećam mnogo bolje – kaže Linda i dodaje da je nakon kolegine smrti shvatila da može poginuti iako je UN-ov vojnik.
Spasavanje dječaka u Srebrenici
Uz brigu o ranjenicima, Fortin naglašava da je dio svoga rada usmjerio ka duševnoj pomoći.
– Puno ljudi je prolazilo kroz težak period zbog onoga što su gledali, tako da sam ih mnogo slušao i pokušavao pronaći smisao u čitavom tom besmislu – kazao je Fortin.
Fortin je naveo da je radio i u pratnji konvoja, kao i da je mjesec dana proveo u Srebrenici kao podrška za 400 vojnika.
Iako je njegov posao bio pomagati UN-ovoj vojsci i osoblju, ističe kako je imao priliku pomagati i domaćem stanovništvu.
– U Srebrenici je jedno dijete stalo na pješadijsku minu i povrijedilo nogu. Otišli smo po njega i bio sam u prilici da započnem intervenciju koja mu je vjerovatno spasila život, jer je zaista bio nadomak smrti – prisjeća se Fortin, koji je u BiH služio 1995. i 1998. godine.
Ističe da mu je najteže bilo gledati djecu i starije kojima nisu mogli pomoći. Djeca bez osmijeha, koja se ne igraju, nego idu u potragu za hranom su najteža sjećanja koje Fortin ima na te dane.
Čoinardova se prisjetila kako je tokom službe u BiH pričala s lokalnim stanovništvom, te da su joj u sjećanju ostali “tužni, ali dobri ljudi”. Posebno su joj drage uspomene djece kojima su davali slatkiše koje bi dobijali od svojih porodica u Kanadi.
– Mislili smo da najmanje što možemo uraditi jeste podariti im osmijeh na licu. Jako sam bila žalosna zbog te djece – govori ona.
Prilikom posljednje misije u Velikoj Kladuši u kanadskom kampu, Fortin je više vremena provodio u bolnici.
– Misija 1998. godine je za mene bila iscjeljiteljska jer sam vidio djecu kako s užinama idu u školu i kako se ljudi vraćaju svom životu – rekao je on.
Borba s posljedicama rata
Čoinardova je nakon nekoliko godina po povratku u Kanadu otkrila da je njen boravak u BiH rezultirao posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).
– Moji simptomi su bili više poput depresije. U jednom momentu nisam bila sposobna da radim… Izgubila sam supružnika, izgubila sam posao, izgubila sam sve – rekla je ona, dodavši da je preporuka doktora bila da se bavi stvarima koje voli poput slikanja i vožnje biciklom.
S druge strane, Fortin kaže da je po povratku u Kanadu shvatio da nema potrebe da sa sobom donosi ono što je proživio tokom svoje službe u BiH. Ističe da je teške stvari okretao na šalu i tako se nosio s tim.
Organizacija “Wounded Warriors” zaslužna je za povratak Kanađana u čast službe i žrtve onih koji su služili u mirovnoj misiji u regiji tokom 90-tih godina. Kako su saopštili iz ove organizacije, za neke članove “Wounded Warriors Canada Battlefield Bike Ride” tima, njih više od 25 koji su služili u BiH i Hrvatskoj, ovo je prvi put da se vraćaju u regiju.
Vožnja se održava između 9. i 16. juna.
Čoinardova i Fortin su nakon više od 20 godina posjetili neka mjesta na kojima su nekada služili.
– Mislila sam da ću biti tužna, no oboje smo bili tako srećni. Ovo je za mene poput dara života i mnogo je bolje nego što sam očekivala – kaže ona.
Fortin ističe da mu je drago vidjeti kako ljudi žive normalnim životom. Navodi kako je prilikom posjete Kiseljaku razgovarao s mladićem koji nije ni iskusio rat, a koji mu je rekao da njegova generacija nikada ne bi učestvovala u ratu.
– Divno je čuti da su usmjereni ka miru – zaključuje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu