Tokom prošlog vijeka na Savi je bilo usidreno mnogo mlinova, u nekom periodu čak 17, priča Hadžialagić sa velikom sjetom, podsjetivši istovremeno i na period svoje mladosti.
– Ja sam bio mlad, a mlinovi stari. Tu smo se ljeti kupali, skakali u vodu, hvatali za veliko drveno kolo, a naveče dugo sjedili, svirali, pjevali, zabavljali se – ispričao je autor knjige u kojoj je ispisao svoje uspomene na to vrijeme.
Nestašluci
Hikmetov kolega i vršnjak Kasim Dubičanac sjeća se dječačkih nestašluka na mlinovima, što je takođe zabilježeno u knjizi.
– Za dokazivanje kod djevojaka mjera hrabrosti bilo je hvatanje i prolazak kroz vodu na velikom mlinskom kolu. To je iskustvo slično ringišpilu plus prolazak kroz vodu. Kada sam se uhvatio za klizavo kolo mlina Alije Majdanca zavikao je mlinar, neki brkajlija, i ja sam skočio u vodu. Prilikom skoka sam se okliznuo i rasjekao nogu, ugruvao se, ali pobjegao. To je jedno od mojih mnogih iskustava s mlinova, koje pamtim – ispričao je Kasim Dubičanac, nostalgično svjedočeći o šezdesetim godinama prošlog vijeka.
Miris brašna
Mlinovi su zauzeli počasno mjesto na poštanskim razglednicama, u knjigama, u istorijskim dokumentima, na umjetničkim slikama, u novinskim člancima.
Vlasnici su bile većinom gradiške porodice Majdanac, Teljigović, Suhonjić, Dubičanac, Pletilić, Gvozden, Ćehajić, potom Kovačević iz Brestovčine, Švraka iz Mačkovca, Plotan iz Donje Doline, Knežević i Kovačević iz Gornje Doline, Žužić, Rafajac i Matokanović iz Donjeg Varoša, naselja sa hrvatske strane rijeke.
Mlinovi su, kaže Hikmet Hadžialagić, plutali na šupljim drvenim trupcima ili pontonima. Na njima je bila mlinska kućica i vodeno kolo, a miris brašna širio se svuda na rijeci.
– Vlasnik mlina na vodi morao je imati dozolu za rad Agencije za upravljanje riječnim tokovima, kojim je precizirana lokacija mlina. Svaki vlasnik posjedovao je manji objekat, baraku, na obali, za prijem žita i isporuku brašna, što je takođe bilo regulisano posebnom dozvolom lokalne vlasti – objasnio je za Srpskainfo Hikmet Hadžialagić.
Sante leda
Vlasnici su, kaže on, svoj rad podmirivali ušurom u procentima od osam do 12 odsto, zavisno od vrste žita, pšenice, kukuruza, raži, ječma, zobi…
Osim proste meljave, poseban proizvod bio je takozvani bungur od oprane, kuhane i sušene pšenice. U domaćinstvima je zamjenjivao skupu rižu.
– U zimskom periodu mlinovi na Savi bili su u opasnosti. Debele sante leda udarale su u mlinove i kidale vezove. Tada je nastajala velika borba da se oni zaustave, privuku obali i vrate na stalno mjesto. Najbezbjednija privremena sidrišta bila su u Novoj Varoši, gdje je riječna matica najslabija. To mjesto bilo je poznato u narodu kao zimovalište mlinova – ispričao nam je Hadžialagić, sjećajući se davne, ali njemu bliske i upečatljive prošlosti Gradiške.
Pontonski most
Transport robe i putnika preko Save do 1939. godine odvijao se preko pontonskog mosta u Gradiški.
Plovidba brodova zahtijevala je otvaranje mosta na njegovom srednjem dijelu. Na taj način omogućavan je prolaz brodova u oba smjera. Otvaranje mosta je bio veliki doživljaj za mnoge koji su posmatrali sa obale ili čekali prelazak.
Dešavalo se da brod sa šlepom ili splav s trupcima otkinu dio mosta, koji velikom brzinom krene niz rijeku.
Reportaža Vezuva Tinjića
Poznati novinar iz Banjaluke Vezuv Tinjić u reportaži objavljenoj 1965. godine pisao je o mlinovima i mlinarima.
Nestaju mlinovi i vodenice, više se ne isplati, pričao je Alija Majdanac iz Gradiške. Skupo održavanje, klade, balvani, popravke i visoki talasi odnose, nagrizaju mlinove i ovu djelatnost.
Takođe je sve manje žita koje narod donosi na meljavu, povjerio se Majdanac, podsjetivši da je njegov mlin na Savi postavljen 1913. godine.
– Ima dana kada niko ni kilogram žita ne donese, a vodeno kolo je napravljeno da se okreće, ne da stoji, jer tako propada – ispiričao je Alija Majdanac Vezuvu Tinjiću.
Posljednja četiri mlina na Savi, među kojima i Alije Majdanca, prestala su s radom 1965. godine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu