Kad se osvrenemo, vidimo ko su siromašni. Oni koji nisu ni od jednih, ni od drugih, oni koji nemaju partijske knjižice, veze, novac za kupovinu radnog mjesta.
Oni koji su iz ove zemlje, djecu su ovdje rodili, školovali, othranili. Pregrmjeli rat, penziju ovdje zaradili.
Pa dočekali da u jesen života, polako bolesnim nogama i praznog cegera, dođu pred javnu kuhinju i strpljivo, u sve dužim i dužim redovima, čekaju svoju porciju kuvanog obroka i hjeba.
Ko god je bar jednom prošao pored ljudi koji mirno i pognute glave čekaju da im daju hranu, vidio je bol i sramotu u njihovim očima. Pognute glave, spuštenih ramena kao da žele postati nevidljivi, kao da žele sebe ubijediti da nisu tu i da nisu siromašni.
Međusobno se jadajući, svaka tiha riječ im je teža od druge. Svaka priča mučnija i tužnija. Oni koji su nekad vrijedno radili, planirali šta će kad odu u penziju, sada i po kiši i suncu iz dana u dan stoje u redovima za besplatan obrok.
Turobna je stvarnost da za hljeba nemaju ni mladi, pa je i njih sve više u redovima za hranu. Zbog otkaza ili bolesti, bez ijedne marke i zdravlja, čekaju da im drugi udjele. U zemlji punoj siromaha, bez socijalne pomoć i perspektive, sramota ih je, a ne treba biti.
Sramiti se moraju drugi, ali oni srama nemaju. Reče jedan poznati političar u BiH da je “za jednog predsjednika siromašan čovjek”. Reče pred onima čije glasove dobijaju za metar vodovoda, kilo mesa ili metar drva. Pred onima koji djeci nemaju za nove zimske čizme ili za neophodan lijek.
Vide li oni njihovo siromaštvo u očima, dok prolaze u skupocjenim autima, jedući po restoranima, uz plaćene dnevnice? Dokle se može živjeti bez obraza?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu