Dijagnoza postoji više od pola vijeka ali niko nije vjerovao da ta bolest postoji. Sindrom hroničnog umora dovodi do invaliditeta, ima ga sve više mladih
Sada, kada se kaže postkovid, većina ljudi zna o čemu je riječ, ali ovo stanje hroničnog umora i dalje zanemaruje iako, ako se ne liječi, vodi u sistemsko oboljenje svih organa, autoimuna oboljenja, pad u postelju i na kraju čak i smrt.
– Mi smo prije epidemije imali bolest koja se zvala sindrom hroničnog umora od 1969. godine. Ima šifru g93.3. Obično se nije velika pažnja poklanjala toj bolesti zato što mnogi nisu ni vjerovali da ona postoji, zato što, kad pogledate, stvarno mnogo veliki broj ljudi je stvarno umoran – kaže za Blic zdravlje dr Branislav Milovanović, profesor kardiologije i interne medicine, neurokardiolog sa Instituta za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”.
Četiri stepena bolesti
Sindrom hroničnog umora (SHU), poznat i kao mijalgički encefalomijelitis (ME) ima četiri stepena bolesti.
– Prva dva stepena su vezana za umor tokom svakodnevnog života i problem je to što kad radite dijagnostiku, ništa ne nađete. Ali treći stepen je stepen koji vodi pacijenta u invaliditet. Pacijent napušta posao, ne može da radi, a niko mu ne vjeruje zato što ne nađu nikakve promjene. A promjene su na nivou ćelija, mitohondrija koje proizvode energiju, na nivou autonomnog nervnog sistema – naglašava prof. Milovanović.
Jedini način da se ovakve promjene uoče je neurokardiološkim testiranjem ili biopsijom.
– Četvrti stepen su pacijenti koji su vezani za krevet. Oni su invalidi. Što je najgore to su pacijenti koji su mladi, u punom životnom potencijalu za rad. Međutim, kod njih se sve to gasi. Jednostavno ne mogu više da rade, nemaju čak ni kognitivne sposobnosti, napuštaju fakultete, studije jer ne mogu čak ni kognitivno više da podnesu tu problematiku. I, što je najgore – niko im ne vjeruje. Jer kad uradite dijagnostiku ništa ne možete da nađete specijalno – dodaje Milovanović.
Kada je riječ o dijagnostici, kriterijumi su jasno definisani i postoje japanski, kanadski, engleski, američki i internacionalni sistem.
U Srbiji i do 70.000 ljudi sa sindromom
– I ti pacijenti se liječe. Međutim, doktori se ne bave tim pacijentima zato što nisu edukovani. Obično ne znaju da prepoznaju tu bolest – skreće pažnju prof. Milovanović.
Brojke su posebno zabrinjavajuće. Poslije kovid epidemije pacijenti su se pojavili u velikom procentu.
– Cifre su strašne. Prema podacima Evropske unije, a prema broju stanovnika, cifre su u Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj oko 300.000. Kod nas, prije epidemije, bilo je 30.000 a 19.000 u Hrvatskoj. Međutim, posle kovid epidemije taj broj je veći – negde 10 do 30 pacijenata koji imaju postkovid sindrom ulaze u ovaj sindrom, što je vrlo bitno prepoznati. Ako je kod nas milion ljudi imalo kovid i više, onda su to cifre stvarno strašne, idu od 30.000, 60.000, 70.000. To su ljudi koji su preležali kovid i odjednom su postali novi bolesnici – objašnjava profesor.
On dodaje da ima 2 miliona ljudi u SAD koji su dobili dijagnozu, ali da se smatra da ima mnogo više onih koji nisu dobili dijagnozu.
– Zato je važno edukovati doktore i pacijente – smatra on.
Sami pacijenti su se brzo i efikasno organizovali. U Srbiji Udruženje oboljelih od sindroma hroničnog umora i kriza svijesti okuplja pacijente i druge građane koji su prepoznali ove bolesti, a imaju i članstvo Evropskog ME saveza (Europisan ME Allianse – EMEA).
Sve više mladih pacijenata
– Pacijenti su se odlično organzovali. U 19 zemalja Evrope imamo udruženja pacijenata. Regionalno imamo naše srpsko udruženje već 5, 6 godina i na nivou Srbije organizujemo već nekoliko godina zaredom sastanke – navodi profesor.
Najveći problem s kojim se suočavaju osobe oboljele od sindroma hroničnog umora je taj što ljekari ne prepoznaju njihovu dijagnozu na vrijeme.
– Najgore je što ima mnogo mladih koje pogađa. Mladih ima negdje procentualno, po mom mišljenju, oko 30 do 40 odsto. Oni imaju 20, 25 do 30 godina. To su mladi ljudi koji su obično na studijama, koji su počeli da rade, posle srednje škole – kaže profesor Milovanović.
Vrlo je bitno početi liječenje vrlo rano.
– Odmah poslije šest mjeseci ako se tegobe ne povuku, treba početi sa liječenjem i onda možemo riješiti problem. Međutim, ukoliko bolest traje dugo, onda po nekim podacima, samo 5 do 10 odsto slučajeva može da se vrati u prethodno stanje. U to funkcionalno stanje može da se vrati 60 do 70 odso pacijenata, ali nam treba duži period liječenja – oko 7 mjeseci pa do dvije i po godine. To je moje iskustvo. Ali prema novim preporukama engleskih udruženja ljekara vezano za SHU, period kada možete da postavite dijagnozu je skraćen sa 6 na 3 mjeseca, a za djecu na mjesec i po dana – naglašava profesor Milovanović.
Postoji pet ključnih simptoma kod sindroma hroničnog umora, kaže prof. Milovanović.
Pet ključnih simptoma
umor koji traje duže od šest mjeseci
pad energije pri fizičkom naporu
poremećaj spavanja
kognitivni problemi
Često se desi da se bolest pripiše psihološkom faktoru, pa pacijenti završe kod psihijatra. A psihički problemi kod sindroma hroničnog umora su posljedica sindroma, a ne uzrok bolesti, naglašava Milovanović.
Ostali simptomi
bol u mišićima
bol u zglobovima
problemi sa stomakom
psihičke promjene: anksioznost, fobije, strahovi, depresija.