Prema nekim srpskim običajima nalaže se da na vjenčanjima burme kupuju kumovi. Obzirom da za naš narod kumstvo predstavlja svetinju i duhovno srodstvo, kum na vjenčanju kao svjedok stupanja dvije osobe u brak postaje blizak član te porodice.
Svakako ukoliko se i odlučite da poštujete ove običaje to ne znači da izbor svoje vjenčane burme treba da prepustite kumovima već ih birajte sami uz konsultacije sa njima.
U našem narodu postoji i mnogo sujeverja koje se vezuje za burme.
– Neko staro “pravilo” je da ni prije vjenčanja, a ni poslije njega, ne bi trebalo da date burmu drugima da je isprobavaju. Vjeruje se da time njen vlasnik poklanja svoju bračnu sreću, a u zajednicu unosi svađe i skandale.
– Prema drugom starom sujeverju, vjenčano prstenje nikada ne treba skidati, ali postoje i druga koja pobijaju ovo mišljenje.
– Jedno vjerovanje kaže da burme mlade i mladoženja ne bi trebalo da se razlikuju. Ne tako rijetko je nevjestin prsten napravljen da bude deblji od mladoženjinog, a smatra se da to može da negativno utiče na harmoniju u porodici.
– Ukoliko je pak burma napravljena od dvije vrste zlata, vjeruje se da je to loš znak. Kažu da supružnici neće biti iskreni jedno prema drugom, već će voditi dvostruke živote.
Prstenju se u svakoj kulturi sveta pridavao određen i drugačiji značaj. Ponekad je riječ samo o ukrasnom nakitu, dok je ponekad riječ o simboličnom odrazu statusa, moći, ličnosti. Vjenčana burma predstavlja posebnu vrstu prstena koji se na svakom vjenčanju razmjenjuje sa budućim supružnikom.
Danas se glavna simbolika burmi ogleda u tome što pokazuje da je osoba koja je nosi u braku. Burme danas širom svijeta predstavljaju izraz ljubavi, dio nakita kojim su se mladenci zakleli na vječnu ljubav. Sam oblik burme, krug, predstavlja simbol vječnosti. Kružna forma prstena sama po sebi predstavlja cjelovitost, bez početka i kraja.
Vjerovalo se da sam čin razmene burmi tokom vjenčanja u crkvi znači davanje vječne i besmrtne ljubavi, a isto vjerovanje živi i danas.
Običaj je da se pri vjeridbi ženi stavlja vjerenički prsten na buduće mjesto burme, kako bi joj simbolično čuvao mjesto. Nakon vjenčanja verenički prsten se premiješta na domali prst lijeve ruke ili ostaje da dijeli mjesto sa burmom.
Tokom istorije, burma je takođe nošena na različitim prstima. Nekada je nošena i na palčevima obe ruke, i ako to danas zvuči nevjerovatno. Istorijski gledano, nekada nije bilo bitno na kom prstu ćete nositi burmu. Mogli ste je nositi na svakom prstu, bilo koje ruke, tome nije pridavan značaj. Tek je rimska tradicija uvela „pravila nošenja“, piše Krstarica.
Dakle, prema tradiciji koja potiče od Rimljana, vjenčana burma se nosi na domalom prstu lijeve ruke, zato što se vjerovalo da u njemu postoji vena ljubavi, vena vmoris, koja je direktno povezana sa srcem. Ipak, mnogo godina kasnije, naučnici su dokazali da to i nije baš tako, ali „mit o veni ljubavi“ se i dalje smatra glavnim razlogom za nošenje burmi na domalom prstu lijeve ruke u većini država sveta.
Za razliku od Rimnjanja, rani Hrišćani su burme nosili na srednjem prstu. Kroz vijekove se i ta praksa promijenila, pa su i hrišćani počeli da nose burme na domalom prstu. U Srbiji je danas običaj da se burme nose na domalom prstu desne ruke, dok se u većem dijelu zapadnog sveta burma nosi na domalom prstu lijeve ruke.