Govornica na Trgu Krajine broji već nekoliko mjeseci postojanja, a po svemu sudeći, brojaće godine dok zaživi.
U aprilu je osvanula u Banjaluci. Na dan otvaranja, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković okupio je masu ljudi, plesalo se i glasno govorilo, a zatim je nastupila tišina.
Tišinu su povremeno gasile večeri besjedništva na kojima su govorili profesori, književnici, pjesnici, ali ih je slušala tek nekolicina ljudi.
Govornica je, kako je u više navrata isticao Stanivuković, postavljena kao simbol slobode govora, ali je većina građana očigledno doživljava tek kao metalnu konstrukciju.
U proteklih nekoliko mjeseci, oči prolaznika su na tom mjestu mogle zabilježiti razigrane mališane, koji se provlače kroz dugačku konstrukciju, ali ne i Banjalučane koji govore.
Spremnost da iznesu svoje mišljenje o aktuelnim ili malo manje aktuelnim temama, zadržali su u okvirima društvenih mreža.
– Kad dugo tiho pričamo, izgubimo slobodu glasnog govorenja – rekao je prof. dr Ranko Popović sa govornice na Trgu Krajine, na jednoj od večeri besjedništva održanoj u septembru.
U tome vjerovatno počiva jedan od razloga što mnogi, umjesto da je vidi kao priliku da slobodno i glasno nadjačaju tišinu, govornicu poistovećuju sa konstrukcijom koja narušava ugled i izgled srca Banjaluke.
Nažalost, riječi profesora i književnika, koje su na trenutke udahnule život ovoj govornici, slušali su njihovi prijatelji i poznanici, odakle dolazimo do pitanja – da li su na našim prostorima samo političari oni koji mogu okupiti šire narodne mase?
Ako uzmemo za primjer dešavanja koja su obilježila banjalučku političku scenu, od protesta ispred Gradske uprave do dovoženja bagera ispred “Kajaka”, a koja su pratili Banjalučani od 7 do 77, možemo reći da se odgovor na posljednje pitanje nameće sam po sebi.
Smatra to i sociolog Ivan Šijaković, koji kaže da „ovakav vid urbane, gradske manifestacije kod nas ne može u skorijoj budućnosti zaživjeti“.
– U posljednjih 20, 30 godina, kod nas se ljudi okupljaju uglavnom na protestima, političkim zborovima, nacionalnim ili vjerskim manifestacijama… Jedan od razloga je i to što ljudi, ako nije politički skup, osjećaju neku vrstu straha; ko će ih vidjeti, što su oni tu, da li je nešto usmjereno protiv vlasti… Tu glavnu ulogu igra nedostatak hrabrosti. Mi smo ljudi koji nemaju u nekom širem smislu senzibilitet za neka drugačija mišljenja, za nešto novo. Kod nas svaki čovjek misli da sve zna, a većina misli da nam ništa od toga ne treba – smatra Šijaković.
Godine će proći, kaže on, dok govornica na Trgu Krajine u potpunosti zaživi, ali pod uslovom da je trenutna mala pažnja održi u životu.
– Još uvijek nismo spremni za takav projekat, potrebno je mnogo godina da to raste. Kroz nekoliko godina će takav projekat možda imati mogućnost da zaživi, ako se održi sa tako malom pažnjom. Naša sredina je takva da inovacije vrlo sporo prihvata. Kada govorite ljudima o električnim automobilima, oni kažu „to kod nas neće biti ni za 100 godina“. Naši ljudi reaguju spontano na manifestacije koje su euforične, jer smo mi euforični ljudi. „Svako čudo za tri dana“ – mi otprilike na takav način reagujemo, a na način kontinuiranog pokazivanja različitosti, mišljenja, unaprijeđenja, prihvatanja inovacija, samo ako je nametnuto. U suprotnom, teško – priča on.
A, ukoliko se održi u životu, smatra on, mogla bi doneti niz pozitivnih promjena u našem društvu.
– Mislim da bi takav projekat mogao donijeti dosta pozitivnog, jer je odlična prilika da mnogi ljudi, koji imaju različita znanja, vještine i stavove, dođu do izražaja. To bi bila prilika da se pojavljuju intelektualci i da iznesu nešto od svojih stavova, znanja, istraživanja, da se rađaju nove ideje, da se pokazuje neka vrsta razumijevanja i tolerancije – rekao je Šijaković.
Da kao društvo još uvijek nismo spremni za ovakvu vrstu slobode govora, smatra i sociolog Vedran Francuz.
Praznina ispred profesora i književnika u odnosu na masu ljudi ispred političara, kaže on, posljedica je toga što je “politička kvazikultura postala dominantna nad političkom kulturom, umjetnošću, besjedama i pjesnicima koji su obogatili našu istorijsku građu”.
– Nažalost, dominantni stilovi ponašanja u javnom diskursu nametnuli su primitivne standarde i obrasce ponašanja. U glavi jednog prosječnog čovjeka postoje određene blokade, strahovi, predrasude, konformistički pristupi. Neki od nas su zaista na nivou “čovjekolikih bića”. Dakle, čovjek misli, a biće osjeća. Postoje političari koji to misle o nama, koji nas ponižavaju, vrijeđaju nas tako što nas smatraju nižim slojem – zaključio je Francuz.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu