Kad žrtva, ipak, prelomi i prijavi zločin, ona mora da ispriča svoju traumu zdravstvenim radnicima, pa policajcima, pa tužiocima… Pa onda mora da sve to ponovi na sudu.
A nerijetko u sudnici mora da odgovara na nepristojna pitanja advokata odbrane, da dokazuje da nije „ženska sumnjive prošlosti“ i da je branila „svoju čast“, da se žestoko suprotstavila silovatelju koji je duplo jači od nje, ponekad i naoružan.
I kad silovana žena prođe svu tu golgotu, slijedi završno poniženje. Dešava se da silovatelj bude oslobođen zbog „nedostatka dokaza“ ili da se izvuče sa minimalnom kaznom zatvora, koja može biti zamijenjena novčanom. Što će reći, da „plati kaznu“, kao za nepropisno parkiranje, samo sa malo većim iznosom.
Ali, kako je to moguće, kad u Krivičnom zakoniku RS lijepo piše da je minimalna kazna za silovanje tri godine zatvora?! Ni dana manje! I još piše u zakonu da sud za silovanje ne smije izreći kaznu blažu od propisanog minimuma.
Čarobna riječ se zove – nagodba. Znate ono, kriminalac prizna krivicu, advokat se dogovori sa tužiocem, tužilac sa sudijom, sudija nađe sijaset olakšavajućih okolnosti, pa silovatelj dobije nekoliko mjeseci zatvora, možda godinu i – gotova stvar.
Nakon nagodbe nema žalbe, tako da za ovakve sramne presude javnost najčešće nikad ne sazna.
Ali, kako su moguće ovakve kombinacije, kad u zakonu lijepo piše da je to strogo zabranjeno. Odgovor je kristalno jasan: sudije i tužioci krše zakon. Svjesno i bezobrazno. Gaze zakletvu koju su položili i siluju pravdu.
Na jedan prijavljen slučaj silovanja dolazi 15 do 20 neprijavljenih, pokazuju brojna istraživanja provedena širom svijeta. U BiH takvih istraživanja nema, ali se procjenjuje da je situacija mnogo grđa od svjetskog prosjeka.
Znači, rijetke su hrabre žene koje prijave silovanje. Pogodite zašto!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu