Većina firmi pretvorena je u tržne centre, neke druge poslovne sadržaje ili u stambene zgrade.
U dijelu grada u blizini kanala Drina Dašnica, gdje je nekad bila istinska industrijska zona sa visokim odžacima i pogonima u kojim su nastajali proizvodi za inostrano tržište, danas su benzinske pumpe, trgovinski objekti, pekare…
Najveći ceh su platili radnici, o čemu svjedoči i sve više osoba na evidenciji Biroa za zapošljavanje filijale Bijeljina.
Danas se u Bijeljini predratna preduzeća, koja su opstala, broje na prste jedne ruke.
Pljačkaška privatizacija
Za Svetu Mihajlovića, koji je sa svojim prijateljima uspio sačuvati AD ”Duvan”, kaže da su neka od preduzeća ”progutali” rat, tranzicija, sumnjiva privatizacija, pogrešna ekonomska politika vlasti.
Rat na našim prostorima omogućio je da se privatizacija pretvori u jednu pljačkašku privatizaciju. Većina preduzeća su kupljena ne da bi radila, nego da bi ih kupci opljačkali, a i stranci su sugerisali da nama nisu potrebni veliki privredni sistemi, nego mala i srednja preduzeća. U međuvremenu je i tehnologija zastarjela, tako da smo došli do totalnog privrednog kraha. Uprave su nestale, radnici otjerani, a pojedinci su došli do ogromnog bogatstva, između ostalog, kroz gradnju stambenih zgrada na mjestima nekadašnjih firmi – kaže Mihajlović.
Razloge nestanka velikih pogona u Bijeljini i drugim gradovima Republike Srpske predratni privrednik Svetislav Stevanović vidi u donošenju Zakona o pretvaranju društvene imovine u državnu svojinu i u tome da nije zaštićena domaća proizvodnja.
– Primjera radi, Savjet ministara BiH nije godinama htio da potpiše ugovor o TIR KARNETU tako da je jedno vrijeme najveći uvoznik roba u BiH bila Turska i njena privreda, koju smo, između ostalih, i mi razvili. A mi, s druge strane, nismo mogli prazan kamion da pošaljemo u Tursku – kaže Stevanović.
Prednost domaćeg proizvoda
Priče i tvrdnje da je nestalo vrijeme u kojem sada može da funkcioniše firma sa više stotina ili hiljadu radnika, Stevanović naziva tezama neupućenih i onih koji su i urušili našu privredu, pa je sada uslovljavaju zapadnim investicijama.
Da će jednog dana nestati oblik društvenog kapitala i da će privatni sektor biti nosilac privrednog razvoja u Semberiji nagovijestio je Đorđe Slavinjak 1991. godine, kada je osnovao firmu ”Izgradnja”, sačuvao je u toku i poslije rata, a u međuvremenu osnovao ”Spektar drink” – firmu za preradu voća i povrća.
Slavinjak ističe da veliki inostrani trgovinski lanci i centri koji dolaze u Semberiju stvaraju problem domaćoj proizvodnji.
– Tržište je otvoreno, robe se uvoze, a uvoznički lobi je jak. Domaći potrošač ne prepoznaje potrebu potrošnje domaćeg proizvoda, a ako konzumiramo domaći proizvod otvara se mogućnost zapošljavanja velikog broja radnika i stvaranja novih kooperanata, poljoprivrednih proizvođača – kaže Slavinjak.
Ceh platili radnici
U međuvremenu su nastala neka nova preduzeća koje čine kakvu-takvu privredu, ali, prema riječima naših sagovornika, nikad više u Bijeljini neće postojati giganti.
Nažalost, najveći ceh su platili radnici. Posredstvom Biroa za zapošljavanje Bijeljina posao aktivno traži 10.159 osoba, dok je na evidenciji zbog ostvarivanja nekog od prava još 9.678 nezaposlenih.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu