Ponegdje, na važnom mjestu, na prevoju, vidikovcu, na raskrsnicama, postavljene po dvije zastave, jedna pored druge. One šalju poruku slobode i herojstva, života i smrti, vodičevske zastave zvižduću na vjetru, neku muziku koju razumiju samo stanovnici ovog kraja.
Na visu Dinara, osim zastava, na drvenoj dasci, kao oglasnoj tabli, piše da je tu nadmorska visina 269 metara. Malo ko će proći a da se, baš na tom mjestu ne zaustavi, ne zastane, pogleda u daljinu, ka Dobrljinu i Uni, prema Baniji…
Svuda, na sve strane, ka istoku i zapadu, sjeveru i jugu, kao na dlanu. Sve se vidi. Na daleko. Tu, sa Dinare, gdje se sastaju nebo i zemlja, svakom maštovitom i znatiželjnom putniku učiniće se, kao u maštarijama književnih junaka Branka Ćopića, da se kukom može mjesec dohvatiti.
Na svakom raskršću, na račvanju uskih seoskih puteva, koji vijugaju šumarcima i njivama, postavljeni putokazi. Ispisani su crvenom bojom. Na njima podebljani, nazivi naselja, zaselaka, prirodnih i istorijskih znamenitosti, Bundale, Đurići, Đukići, Kolundžije, Brdari, pa onda Gligino brdo, Banja Lješljani, Kestenova Dolina, Potok, Žljeba, Vrelo Kamenica, Stubanj, Točak…
Krupna slova, malo ravna, malo kriva, ali sasvim jasna, da niko ne zaluta ili ode tamo gdje nije namjerio.
Zastave su dokaz da smo čuvari svog nacionalnog, srpskog identiteta, svoje istorije, i uspomene na slavne proletere, ratnike i naučnike, na naše istoričare i pjesnike, na još ne oplakane stradalnike i njihove duše koje lebde u zavičaju, pričaju nam Vodičevci Zoran Brdar i Milan Đurić.
Trg Republike Srpske
Sačekali su nas na raskrsnici, na Trgu Republike Srpske. Tako su njih dvojica odredili. Odatle, uski putevi sa dva utabana kolosijeka, vode dalje, do vodičevskih zaselaka, vrela, preko dolina, kroz šumu i vododerine.
– Zastave. To je priča o nama, našem selu i našim ljudima koji su, u ratovima, kroz istoriju, vijekovima postradali, boreći se protiv okupatora, protiv tuđina. Tada naše zastave nisu smjele da se pokazuju a sada su, na svakom brdu, i vide se iz daleka. Ove zastave su naša sloboda – objasnio nam je Zoran Brdar, mještanin Gornjeg Vodičeva, čuvar zavičajnih vrijednosti i uspomena, smisao, poruku svojih zastava.
A ta sloboda, skupo je ovdje plaćena, najvećom cijenom, životima Vodičevaca. Zoran, da bi nas uvjerio u svoje kazivanje i argumentaciju, čita podatke iz knjige „Vodičevo“ generala Borislava P. Đukića koji je na 400 stranica predstavio svoje selo, svoj zavičaj.
Vodičevo je tokom Drugog svjetskog rata izrodilo dva narodna heroja, Mihajla Đurića i Dragutina Stanića, četiri generala Branka i Milana Vukovića, Peru Đurića i Dragutina Stanića, 44 oficira, 13 podoficira, 281 borca NOR-a. Vodičevo se diči poznatim i opevanim ratnicima.
To su Milan Stanić, Mirko Zec, Ljuban Crnobrnja, Dušan Zec, Dušan Vuković Dujan, Danica Bundalo, Miloš i Radovan Šurlan, Dragan Kolundžija… Među poznatim Vodičevcima su i pjesnik Dragan Kolundžija, filozof i pesnik Zdravko Bujić, publicista Boško Zec, hroničar Milorad Đurić…
Živote za cvijet slobode dalo ih je 128, boreći se puškom o ramenu. Još 800 Vodičevaca, žena i muškaraca, djece i staraca, sve civila, svirepo je likvidirano u logorima NDH-a ili u svojim kućama. U Vodičevu su likvidirane cele porodice Đurić, Janjić, Trninić, Popović, Marčeta, Vuković…
Tragična prošlost
Ukupno 13 porodica zauvijek je ostalo bez potomaka, među njima čak dvanaestoro ukućana Jove Vukovića. Stradanje Vodičevaca nastavljeno je i u poslednjem ratu ali neuporedivo manje. Za Republiku Srpsku, za mesto svoga sela i svoga kraja u njoj, poginulo je 13 boraca iz Vodičeva.
-Ove zastave, među kojima je i Cvijet slobode od mermera i betona, na Gliginom brdu, postavljene su u čast svih mojih komšija i svih njihovih bitaka, vođenih za slobodu, znanje, za nauku, svoju djedovinu i kuću predaka, i za rodni kraj – objasnio nam je Zoran Brdar, na drvenoj klupici, ispod stare jabuke koju je zasadio njegov djed.
-Imam i rakiju od ove jabuke. Dobro je, stara voćka, rodila prošle godine, bilo je dovoljno slasti i za ptice, pčele, za stršljenove i za mene. Svako je uzeo ono što mu je najviše odgovaralo, pčele polen u poljeće, djeca užutjele plodove u ljeto i jesen a ja preostalo smjestio u kace i napravio rakiju. Puno je bure, imam čime dočekati goste i komšije, proslaviti krsnu slavu, prekuvati za lijek, kada me hladnoća i zimogriža ophrvaju.
Tako priča Zoran koji je, uz pomoć i podršku rodbine i komšija, ponajviše Milana Đurića, zastavama okitio selo. Zato je ono sada drugačije od svih sela u komšiluku, u blizini.
-Prvu zastavu, nastavlja Zoran Brdar svoju ispovest iznenadnim i neočekivanim, ali znatiželjnim gostima sa perom i hartijom u ruci, postavio je kod svoje kuće, 1997. godine, na broju 71. Potom drugu, treću, petu, desetu, pedesetu…
Prvu zastavu postavio sam u čast i slavu djedu Mihajlu Đuriću, narodnom heroju a poslije, istu počast, zastavama i tablama, odao i sam drugima iz svoga sela.
-Nisu one, nikako, samo u čast ratnicima iz Gornjeg Vodičeva, Mlađi, Milanu i Dragutinu Staniću koji su, zajedno sa maloletnim, četvrtim bratom Mihajlom, 1941. godine podigli ustanak na Gliginom brdu, nego i ostalim, znanim i neznanim… Zastave su i za čobane, starce, za djecu, za ptice i voćke, za vodičevsko nebo.
Htio bih, veli Brdar, da nam pokaže što više, provede kroz selo, svuda, i brdima i dolinama, što dalje, jer ima čime da se pohvali. Zima je, ali bez snijega, i nije hladno. Na brdima pasu ovce i jaganjci, neko podalje lupa bradvom na krovu, prekriva staru kuću.
U blizini, na šupljoj šljivi, klikće žuna, kako da se nama javlja. Priroda je ovdje darovita a narod vrijedan, odan svojoj tradiciji, svojim običajima koje su donijeli iz Dalmacije, Gornjeg Pounja, Hercegovine, sa Banije, odakle su doseljavali, u dugoj istoriji.
Porodični korijeni
Zoran i Dragan, poslije pripovijedanja o seoskim i porodičnim korijenima, o doseljavanju i životu ovdje, i tamo negdje, kao da se dosjetiše, pa opet poteče priča o zastavama, kao što teče rijeka Vodica, po kojoj je, navodno, selo i ime dobilo.
-Zastave, putokaze, table i druga obeležja postavio sam u svim zaseocima Gornjeg Vodičeva. To su Đurići, Bundale, Kolundžije, Šurlani, Đukići, Đurđevići, Gornji Vukovići… – priča ushićeno, naš domaćin uporno nas nudkajući voćem i pićem.
Pa opet pripovijeda o zastavama i seoskim obilježjima. Samostalno ih je odredio, čak i nazive pojedinih krajolika, ne pitajući niti konsultujući opštinsku vlast ili mjesnu zajednicu. Nikome to ne smeta, naprotiv.
Najveću vodičevsku raskrsnicu, mjesto za odmor i predah, od hoda ili teškog rada, u hladu starih voćki, Brdar i njegov komšija i kolega, opsjednut istim idejama, Milan Đurić, označili su kao Trg Republike Srpske.
-Tu smo postavili i nekoliko klupa, stalno uređujemo ovo mjesto, zimi razgrćemo snijeg a ljeti kosimo travu, nasipamo rupe i popravljamo neravnine. Voljeli bismo, da konačno, jednom bude asfltiran i put u selu, da ta traka, gdje nećemo obuću ni hlače ispraljati, bude duža… Imamo mnogo lijepih želja ali je pitanje da li su one ostvarive – uglas govore Zoran i Milan, jedan počinje a drugi dopunjava, jedan podstiče temu, drugi nastavlja, pa završava.
-Imamo i kinesku zastavu, na ulazu u podrum. I taj anrod, kao i ruski, smatramo prijateljski. Zato smo i njihove zastave postavili u naše selo – reče Đurić, pa nastavi da nam pokazuje zastave i objašnjava simboliku.
Pričom nas vode i do mnogih seoskih vrela, Kamenica, Vodica, Točak, Mujanovac, Stubanj, Mikin bunar, Bunarčić, Vrelo Mačkovac, Velešnja, Stevanovo vrelo, Vidića, Đurića vrelo, Radlovac, Petrovac, Putnikovo vrelo, Mirkanov, Bundalov i Brkin bunar, Bukovac, Ljubanovo vrelo pa perila i jarače.
-U Vodičevu je poznata i rijeka Striža koja izvire ispod Devetaka, duga 15 kilometara. U nju se ulijeva Vodica a obe nikada nisu presušile. Naše zastave su i zbog tih vrela, rijeka i potoka, u njihovu čast jer one poje žedan narod i čuvaju selo od nestanka.
Tako pripovijeda Zoran Brdar, rodoljub i hroničar, čuvar svoga sela, kojem uveliko pomažu komšije i žene iz Novog Grada da iskroji, sašije i okači zastave.
Spomenik slobode
Na Spomeniku slobode na Mrakovici, ispisana su imena svih Vodičevaca, koji su poginuli na Kozari a stihovi pjesnika Dragana Kolundžije iz Gornjeg Vodičeva, uklesani su na spomeniku na Patriji.
Oni leže pomiješani sa zemljom,
pomiješani sa ratom, pomiješani sa istorijom.
Vjetar je ovdje sada jedini susjed i kiša jedina muzika.
Ovo mjesto preselili smo u svoje srce
i čuvamo uspomenu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu