A kad komšiji, s druge strane fronta, dozlogrdi zulum, on uzme „pravdu u svoje ruke“, pa vozilom udari bika, koji je krenuo u zijan, presječe vodovodnu cijev, ili, u blažim i kulturnijim varijantama, pozove inspekciju, policiju i novinare.
Eto, tako izgleda seoska idila u široj okolini Banjaluke.
Šta se to odjednom desilo sa našim čestitim srpskim domaćinima i smjernim domaćicama, sa našim divnim selima, čuvarima vaskolile tradicije i patrijarhalnog mira? Pa, ništa posebno.
Ili tačnije, u selima se već odavno dešava isto što i u gradovima, kasabama i palankama, samo što su se mnogi pravili da to ne vide. Pa je u takozvanom javnom diskursu uporno održavana romantična predstava o selu kakvo više ne postoji. A možda nikad nije ni postojalo.
Zar ti, što jedni drugima zavrću vodu, ne znaju da je voda izvor života i za čeljad i za stoku? Znaju, naravno, ali su ubijeđeni da je preče napojiti svoju čeljad i svoju stoku, negoli komšinsku. I da su sva sredstva dozvoljena. Takva vremena. Stigli liberalni kapitalizam i pravo jačeg i bezobraznijeg i u selo.
Ne zaboravite, i selo živi u eri interneta i društvenih mreža. I ruralni element hoće da se nametne, da ima svoje influensere, svoje zvijezde.
Zar se ne divi vascijela nacija, već godinama, opskurnom čobaninu, koji je sahranu rođenog oca pretvorio u cirkus i koji je decenijama drugo ljudsko biće držao u ropstvu, mlateći ga maljem i povremeno ga silujući.
I zar nije upravo taj dotični selebriti na Kočićevom zboru glavni lik, sa kojim se svi žele slikati. Dok zborištem promiču, neprimjećeni, očevi i majke koji su odgajili po petoro djece, domaćini sa najvećim stadima ovaca i cure i momčići sa najboljim ocjenama iz matematike i programiranja.
Zar su ti, što jedni drugim prijete „presjecanjem vode“, zaboravili da su oni i njihovi očevi zajedno sa komšijama gradili taj isti vodovod, solidarno, da im bude bolje. Nisu zaboravili, ali neće da se „vraćaju na staro“.
Stara narodna poslovica veli da je „bolje da izumre selo nego običaji“. Sela su nam na izdisaju. A jedva se na nogama drže i stari običaji, oni što propisuju da starijeg i mudrijeg treba pažljivo slušati, a svakog ljudskog stvora i svako živinče poštovati, da imućniji treba da pomogne onom u oskudici, da zemlju, vodu, šumu … svi treba da čuvaju jer je to svima potrebno.
Eto, ti stari običaji izumiru. A da li će se ukorijeniti novi? Možda. Ako ne izumru sela.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu