Mirjana Papeš iz Krapine u Hrvatskoj je prava žena lavica, a tako je i mnogi u gradu zovu. Prošla je pakao nakon što joj je dijagnostikovan tumor. Međutim poslije svih operacija, prije četiri godine rodila je zdravog sina i on joj je najveća životna radost.
Sve je počelo nakon srednje škole.
– Život je bio preda mnom. Završila sam srednju školu, kad mi se javila bol u lijevoj nozi. Ljekar mi je rekao da to nije ništa i da sam vjerovatno istegla mišić. Bila sam u to vrijeme na praksi u računovodstvu jednog doma zdravlja i koleginicama sam se požalila na jake bolove u nozi. Na njihov nagovor otišla sam na rendgen, na kojem je uočeno zadebljanje na nozi. Uradila sam jako puno ispitivanja i rečeno mi je da koren, za koju još nisam znala ni šta je, treba operacijom odstraniti – prisjetila se početka bolesti Mirjana.
Sarkom mekog tkiva
Ni dijagnozu još nije znala, a u to vrijeme za riječ sarkom nije ni čula. Operisana je u zagrebačkoj bolnici, a nalaz je bio jeziv.
– Dijagnoza je bila sarkom mekog tkiva koji je nagrizao kosti. Upućena sam kod prof. dr. Šanteka na KBC Rebro. Objasnio mi je da takva dijagnoza odnese život u kratkom roku ako ne počnem s liječenjem. Nisam ni zaplakala, jer nisam imala pojma što je to. Od svega me najviše pogodilo to što će mi hemoterapijom otpasti moja duga, njegovana, smeđa kosa. Prvo sam primila šest ciklusa hemoterapije i 28 zračenja – objasnila je Mirjana.
Kosa joj je otpala a na sledećim posjetama ljekaru uočene su senke na njenim plućima. To su bile metastaze. Ponovno je dobila hemoterapiju ali sada znatno jaču.
Noga joj je bila kraća čak 17 centimetara
Prije nego što je drugi put morala na hemoterapiju, čekala ju je teška operacija.
– Ljekari su me uputili na operaciju-transplantaciju. Operacijom mi je odstranjeno 14 centimetara moje kosti i na njeno mjesto stavili su drugu kost. Nakon dva mjeseca zbog moje nepažnje sve je popucalo i ponovo sam završila na operaciji. Bila sam kriva jer nisam htjela da koristim štake, nego sam željela što prije da ih ostavim i počnem normalan život. Ali nije moglo tako. Nakon transplantacije odradila sam tih devet ciklusa hemoterapije. Preživjela sam i njih. I kad sam mislila da to je to, da se vraćam normalnom životu, počela je opet da me boli noga. Upućena sam na slikanje, gdje je uočeno da fali kost. Nema je. Ta kost je zbog jake hemoterapije propadala, jednostavno je počela da se topi – priča ova hrabra žena.
Nakon transplantacije još jedna operacija.
– Potom je uslijedila nova operacija kojom su spojene moje kosti. Noga mi je tad bila kraća za čak 17 centimetara. Imala sam tada 27 godina. U nogu su mi stavili fiksator koji se svaki dan mora zatezati – prisjetila se Mirjana i ispričala za 24sata.
Punih šest mjeseci Mirjani su ljekari produživali kraću nogu i još dvije godine morala je nositi fiksator u nozi dok se nije popunila kost. Kad je kost postala dovoljno čvrsta, operacijom joj je uklonjen fiksator.
– Sad imam novu kost. Sveukupno sam imala 13 operacija. Danas malo šepam, noga mi je kraća samo tri centimetra i ne mogu saviti koljeno. Ali ja sam živa! Preživjela sam sve to da mogu danas uživati gledajući svog sina kako raste – rekla je Mirjana.
“Željela sam da živim”
Ova hrabra žena kaže da nije nikada mislila crno, uprkos svojim dijagnozama. Kad je s 18 godina saznala za dijagnozu, kaže da o tome nije puno razmišljala. Teže su to primili njezini roditelji nego ona.
– Ponašala sam se kao da imam prehladu i da će, kad završim sve što mi je ljekar rekao, biti sve dobro. Ni trenutka nije bilo crnih misli. Primala sam hemoterapije, ali mi je, iskreno, samo bilo bitno da idem kući jer sam sa štakama išla na koncert, na kafe i druženja. Jedan od teških trenutaka mi je bio i kad me zbog jedne upale toliko boljela noga da mi je doslovno sat vremena trebalo da skupim snagu da dođem do toaleta. I danas me jeza prođe kad se sjetim te boli. Ali zbog doktora i njegove stručnosti ja sam danas živa. Imam šansu da gledam sina kako odrasta u pravoga mladića – rekla je ona.
Svoju priču odlučila je da podijeli jer želi svojim primjerom podstaknuti druge da se bore.
– Ako dobiješ dijagnozu, plači, deri se, ali onda ustani, bori se. Nije bitno što drugi govore i što drugi vide. Vide ćelavu glavu, vide bolesnu osobu. Mene je pola ljudi pokopalo, ali ja sam sebi bila bitna. Profesor Šantek mi je rekao da sam 50 odsto pomogla sama sebi, a ostatak su pomogli ljekari. Nikad nisam vidjela da moji roditelji plaču preda mnom. Majka mi je tek kasnije rekla da je nekad dolazila kod mene u bolnicu nakon što je pila tabletu jer joj nije bilo dobro, da bi ispred mene došla čvrsta kao stijena -rekla je hrabra žena.
Udala se prije šest godina, a rodila je s 36 godina zdravog sina carskim rezom
Presudna volja
Ono što je održavalo u životu bila je volja za životom i volja da jednog dana postane majka.
– Htela sam da budem majka svim svojim bićem. Na carski sam otišla jer mi je bilo preporučeno da poštedimo moju nogu, da ne bi ništa popucalo. Rodila sam 19. decembra 2018. predivnog dječaka teškog 3350 grama. On je moje sve, sa suprugom koji mi je velika podrška – kaže ona.
U penziji je već 18 godina zbog dijagnoze, a, osim brige o sinu koji baš kao svaki četvorogodišnjak znatiželjno gleda svijet oko sebe, obožava druženja s prijateljima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu