Sve su nam obezbijedili naši izabrani, na nama je samo da ćutimo i radimo. Doduše, za minimalac (malo u kovertu, malo na račun), ali to i nije važno sve dok imamo toplinu doma i nešto za pojesti. I dok imamo svjetla, naravno. Nema veze što se to svjetlo nazire tek na kraju našeg mračnog puta koji vodi ka zapadu. Bitno da je tu negdje.
Mada, kad malo bolje razmislim, možda nam je i bolji naš mrak nego tuđe svjetlo. Ionako se tamo ne živi tako dobro. Dođu ovdje u iznajmljenim automobilima, spucaju platu, pa se vraćaju u svoju bijedu. Nije ni važno to što za njima ostaju uplakani njihovi najmiliji koji istog trenutka počinju brojati dane do ponovnog susreta. Pa, sami su birali da odu!
Zašto nisu ostali ovdje u zemlji koja se može pohvaliti prosječnom platom višom od 1.000 KM? Jeste da taj prosjek izvlače naši funkcioneri koji čak i nisu sigurni kolika su im mjesečna primanja, ali važne su nam visoke brojke, zar ne?!
Nema veze ni to što običan građanin svaki mjesec prekraja i broji do posljednje marke svoju platu koja gubi još jednu bitku sa poskupljenjima, jer i za tu jednačinu naši funkcioneri imaju rješenje. Ključ je u količini – ako kupujemo manje, nije da ćemo imati više, nego ćemo, jednostavno, imati isto. A, bolje do toga nam ne treba. Prosta računica.
Umjesto što nam dani prolaze u bezrazložnom kukanju, bolje da se udobno smjestimo u ovom našem komoditetu i pustimo da nas vode riječi velikih vođa, a ne tamo neka istraživanja i brojke koje kažu da smo po kupovnoj moći na samom evropskom dnu. A tek onaj smiješni podatak koji kaže da je u toku prošle godine ovu zemlju napustilo čak 170.000 građana.
Pa, ko im je kriv što su isključili emocije, uključili razum i otišli tamo daleko, tamo gdje sunce ne grije kao naše? Ko im je kriv što nisu širom zatvorili oči i vidjeli kako u BiH imaju sasvim dobar život?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu