Recite nam nešto više o sebi, kao i o Vašem filmu?
Rođen u Sarajevu 1989. godine, izbjegao, smucao se po Bosni i Srbiji, nastanio u Banjaluci, magistrirao filozofiju, nikako da položim tih par ispita i da završim i Akademju umjetnosti, pisao filmske kritike i kolumne za Bosonoga.com, radim kao reditelj i asistent reditelja u Bosonogoj produkciji, imam kćerku koja se zove Iskra. Sve više od toga sam ostavio za filmove. Zato bolje da odmah pričamo o filmovima.
Koliko dugo ste radili na filmu “Kostakurta” i šta Vas je inspirisalo da pokrenete čitavu tu ideju?
Što se Kostakurte tiče, scene tog filma nosam po sveskama vjerovatno već nekih petnaest godina. I tako je i nastao odlučio sam spojiti, u jednu priču i jedan svijet, nekoliko scena koje sam oduvijek htio snimiti. I nisu samo scene i situacije u pitanju, tu su i likovi. Recimo, priča o liku koji vječito na sebi nosi dres Kostakurte pa ga zbog toga svi u selu zovu Kostakurta, najstariji je dio filma. U međuvremenu je to postao ženski lik. Onda zaplet sa slavskim orgijanjem i čitava stvar sa kumskim inatom – kad god bih se našao na kakvoj slavi, uvijek je tu bilo nečeg što sam htio zabilježiti i pokazati. Sam imam nekoliko kumova, što krštenih, što vjenčanih i uvijek sam nalazio neku skaradnu radost u toj krajiškoj instituciji kumstva – kod nas je kum i “ruka desna” i “arija nebeska”. Sad, što se tiče značenja svih tih scenica, o tome sam dosta naučio tek poslije pravljenja filma i to uglavnom od drugih, od publike i kolega. Izgleda da Kostakurta govori o nekakvoj “antislavi”, da parodira svete narodne institucije ali ne slika ih negativno, nego ih samo pretjeruje. Pretjerivanje dolazi i od ljubavi i od brige. Toliko vam mogu reći, više ne znam.
Kakav značaj za Vas ima to što je Vaš film uvršten na ovogodišnji Sarajevo film festival? Ovo Vam nije prvi put da ste dio ovog Festivala, da li je uzbuđenje jednako veliko kao prvi put?
Ranije sam bio skeptičan, jer imam snažan i ideološki i neki radnički (valjda sam filmski radnik prije svega) otpor prema festivalskom turizmu koji na jedan specifičan način doprinosi filmskoj industriji i stvara trendove usput. Toga treba biti svjestan. Tako da prošli put nisam došao na festival, išao je montažer i kolorista filma “Oj, Krajino!”, Dragan Vranjković, koji je primio i nagradu koji smo dobili. Ali opet na kraju kako god okrenete film vam nije živ ako nema publiku – niti se vi sami možete smatrati rediteljem. Tek kad vas ljudi pitaju za film, za priču, za likove i tek kad ga drugi vidi tek tad ga i dobijete kao film i tek tada doživite sebe kao reditelja – do tad je sve uobrazilja. Sarajevo je festival koji je dobio pedigre i koji taj pedigre uspješno nosi. Evo već ovaj intervju je dokaz tome. I evo već me neko nešto pita i ja pokušavam odgovoriti i nastavlja se tako moj trud oko mog filma. Tako da hvala Sarajevo film festivalu i svakom festivalu i prilici da moj film zaživi i da i ja konačno vidim šta to pokušavam napraviti.
Da li su za Vas nagrade i ovakve prilike dokaz da se trud i zalaganje isplate? Koliko je teško, odnosno lako, danas uspjeti u umetnosti i kulturi?
Da li se trud i zalaganje isplate? Da. Samo što vam moram reći da nije samo riječ o trudu i zalaganju, već i o ludačkom kocknju – stavite svoj život na sto, svaku sekundu svog vremena, svoju prošlost i budućnost, i ne osvrćete se. Kad tako odlučite šta ćete raditi u životu onda više i ne razmišljate kako je to trud ili zalaganje, nego je to prosto ono što radite. Kažem kockanje jer je sa filmom uvijek neizvjesno hoće li se napraviti, kad će se napraviti (za godinu ili sedam), da li ćete nakon jednog moći raditi i drugi, da li ćete uopšte htjeti raditi drugi, a pogotovo kod nas u BiH jer nam je, kao i sve drugo, filmska industrija tek u nastanku. A što se uspjeha tiče, uspjeh vam je kada možete živjeti od svog zanata. Za mene to znači da pišem i režiram. Ništa drugo.
Sa kim ste sve sarađivali dok ste radili ovaj film?
Sarađivao sam sa dosta ljudi bez kojih ovog filma jednostavno ne bi bilo. Možda bi i snimio nešto od tog scenarija, ali bi to definitivno bio drugi film. Put je išao ovako: Profesor Predrag Velinović predložio da preko njegove producentske kuće konkurišemo za sredstva u Filmskom Centru Srbije; Sredstva dobili; Bosonoga produkcija sa kojom smo u upravi bili, završila snimanje serije Meso odlučuje da bude izvršni producent; Saša Petković i Dragan Radetić i čitava ekipa njihovog Nomad film studio želi da snima film, privlači ih izazov da snimaju horor/dramu; pojavljuje se Kristina Šikanić i postaje Kostakurta i još mnogo mnogo ljudi.
Da li biste još jednom sve to ponovili, predstavlja li takav jedan projekat doživljaj kojem biste se rado vratili ili je sav taj proces stresan, a gotov produkt najbolji dio svega?
Proces stvaranja filma je hipertresan. “Dani neuračunjivosti” – to je tajno ime svakog snimanja. Naravno, živim za to da mi što više dana u godini bude “neuračunjivo” jer iz te muke toliko toga naučite, prvenstveno o sebi pa onda o pravljenju filma u bilo kom smislu – rad sa glumcima, organizacija, planiranje, kadriranje, konstrukcija scene, šta god. Tako da je to uvijek uzbuđenje, kao prvi dan škole. Sokratovska muka, pršti od ironije i majeutike.
Kakva su Vam očekivanja od Sarajevo film festivala 2019. i koji su Vam planovi poslije istog?
Za sada od festivala ne očekujem ništa. Kad odem tamo i vidim šta festival očekuje od mene i da li me uopšte očekuje, onda ću i ja imati očekivanja. Sad se samo radujem odlasku, jer mi se čini da će mi to ovog ljeta biti jedini odmor – to je ta promjena stava po pitanju festivalskog turizma sa kojom godine očigledno imaju neke veze.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu