Novinar Ljubomir Tešić opisuje Stanimira kao pustinjaka 20. vijeka, uporedivši ga sa srednjovjekovnim usamljenicima i fanaticima poput Petra Koriškog.
Stanimirov bijeg u divljinu počeo je kada je imao 20 godina, inspirisan snom u kojem mu je majka bila prokleta, što ga je natjeralo da zauvijek napusti ljude.
Od tog trenutka, živio je kao pračovjek u divljini, bježeći od svakog kontakta sa društvom.
Njegov dom su bile skromne kolibe od blata, a životna svakodnevica svedena na sakupljanje plodova i lov.
Iako je u mladosti bio obrazovan i važio za dobrog đaka, povukao se u svijet knjiga, što je, prema seljanima, uticalo na njegovu ličnost i dovelo do toga da postane čudak.
Njegov osjećaj za komunikaciju s ljudima gotovo je nestao, a svoj govor obojio je arhaičnim i nepovezanim izrazima.
Njegova nesvakidašnja egzistencija intrigira ne samo lokalne mještane, već i naučnike koji su Stanimira vidjeli kao predmet interesovanja za sociologiju, psihologiju i filologiju.
Ovaj pustinjak je imao stroga pravila – nikada nije dolazio u kontakt sa ženama i bio je duboko ubijeđen da je njihov susret opasan, poredeći ih sa zmijama.
Stanimir je bio poznat po svojoj fizičkoj izdržljivosti i čvrstoj volji, što mu je omogućilo da preživi u negostoljubivim uslovima planine.
Njegova sudbina je, na kraju, ostala enigma – čovjek koji je odbacio sve tekovine civilizacije i živio u potpunoj izolaciji, motivisan unutrašnjim strahovima i osjećajem ugroženosti, prenosi Alo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu