Čuvena maskota “Vučko” sa glasom Zdravka Čolića, pa Jure Franko, alpski skijaš koji je u Sarajevu osvojio srebrnu medalju, prvu medalju za Jugoslaviju na zimskim olimpijadama, i kome su Sarajlije skandirale “Volimo Jureka, više neg bureka”, detalji su koje mnogi pamte.
Mnogi pamte i da je olimpijski plamen na stadionu Koševo 8. februara 1984. upalila klizačica Sandra Dubravčić.
Ali, mnogi su zaboravili da je olimpijski plamen prvo zapaljen ispred dvorane Skenderija, odakle su je sportisti bakljom prenijeli na Koševo. I da je prvu olimpijsku baklju ponio Neđo Đurović, atletski šampion i u to vrijeme reprezentativac Jugoslavije u bacanju koplja.
– Olimpijski plamen je ispred Skenderije krenuo put stadiona na dan otvaranja. Imao sam tu čast da prvi upalim baklju i nosim je 200 metara, te da je predam Almasi Ćurić, koja je bila šampionka Jugoslavije u karateu – sjeća se Neđo.
Sportisti su baklju sa olimpijskim plamenom, kao štafetu, predavali jedni drugima do stadiona. Na Koševu ju je preuzeo Vinko Pokrajčić, atletičar rekorder, a potom je predao skijašima trkačima, koji su je predali Sandri Dubravčić.
Iako je imao bogatu sportsku karijeru, Neđo se sa posebnim sentimentom sjeća Olimpijskih igara u Sarajevu i baklje koju je nosio. Možda i zato što je 1984. bila i posljednja godina njegovog aktivnog bavljenja vrhunskom atletikom. Imao je 36 godina, i bilo je, kaže, vrijeme da se povuče.
– Upravo na Koševu sam se posljednji put takmičio. Punih dvadeset godina je trajala moja karijera bacača koplja, šest puta sam bio prvak Jugoslavije, bio sam i jugoslavenski rekorder, osvajao sam medalje na Balknaskim i Mediteranskim igrama – priča Neđo za Srpskainfo.
Iako zimski sportovi nisu bili njegov fah, ipak se sa posebnim emocijama sjeća Olimpijade u Sarajevu. Bilo je to, kaže, sasvim drugačije vrijeme od ovog današnjeg i svi su, nekako, navijali jedni za druge.
– Cijelo Sarajevo, cijela Juga, svi smo disali jednom dušom, činili sve da olimpijada uspije, radovali se i brinuli o svemu – prića Neđo.
Sjeća se da na dan otvaranja igrara nije bilo snijega na planinama oko Sarajeva, a već sutradan je trebalo da počnu takmičenja. Cijelo Sarajevo i cijela Jugoslavija su gledali u nebo isčekujući pahulje.
– Te noći, nakon otvaranja igara, tako je udario snijeg, da je na planinama napadalo više od metra. Onda smo se svi digli, i građani, i sportisti, i volonteri i vojnici JNA, da rasčišćavamo puteve i da utabamo staze za takmičenja – prića Neđo.
Sjeća se i ljubaznosti Sarajlija, konobara, taksista… prema sportistima iz cijelog svijeta.
Neđo je u Sarajevu živio više od dvije decenije. Bio je već afirmisan atletičar, juniorski reprezentativac Jugoslavije, kada je iz rodnog Sokoca došao u glavni grad tadašnje Socijalističke republike BiH, da studira Fakultet fizičke kulture i sporta. I naravno da nastavi da trenira atletiku.
Za Atletski klub “Sarajevo” je nastupao 20 godina, a 16 godina je bio reprezentativac SFRJ.
I danas je vjeran kraljici sportova – atletici. Osnivač je, trener i predsjednik Ateltskog kluba “Glasinac” u Sokocu. Posvećen je radu sa mladima, a mladi sokolački atletičari i atletičarke su pravi šampioni.
Tako su i na nedavno održanom Dvoranskom prvenstvu BiH osvojili čak osam medalja. Među najuspješnijima su bile Mladena Petrušić i Sara Lučić, atletičarke koje već godinama trenira Neđo Đurović, po mnogima najbolji atletski trener u BiH.
Eto, prošlo je 38 godina od kada je ponio olimpijsku baklju i posljedni put se takmičio, ali Neđo je i danas sportista u duši.
Uostalom, njegov lični rekord u bacanju koplja, od 79 metara i 22 centimetra, i danas je rezultat dovoljan za plasman na olimpijske igre ili svjetsko prvenstvo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu