Mnogi su smatrali da je dolazak Lagumdžije na mjesto notornog Svena Alkalaja, nezvaničnog svjetskog šampiona u teškoj kategoriji skandala i diplomatskih gafova, sjajna vijest za BiH i njenu diplomatiju. Vodilo se logikom da, valjda, od živopisnog Svena niko ne može biti gori.
U prilog nekadašnjoj mladoj nadi Saveza komunista Jugoslavije i istaknutom poslijeratnom socijaldemokrati išlo je i to što je, bez namjere da se bilo ko uvrijedi, za razliku od svog prethodnika ugodniji i oku i uvu, što posjeduje zavidno obrazovanje, priča bez zamuckivanja, ima dobre veze po svijetu…
Drugi su, pak, oprezno upozoravali da je imenovanje Lagumdžije na dužnost šefa Misije BiH pri UN čist promašaj, da se radi o neizlječivom egocentriku, koji je uništio sve čega se dotakao, da će na Ist Riveru nastaviti da vodi politiku svojih prethodnika, koji su se ponašali isključivo kao ambasadori bošnjačke politike i interesa. I, gle čuda, bili su u pravu!
„Salkin mali“, kako sarajevska čaršija tepa aktuelnom stalnom ambasadoru BiH pri UN, aludirajući da je za njegov vrtoglavi politički uspon u SKJ najviše bio zaslužen njegov pokojni otac, u Njujorku je oživio ratnu retoriku SDA, Muhameda Šaćirbeja i Harisa Silajdžića. Za njega je Dejtonom i Ustavom BiH potvrđena i priznata Republika Srpska – „takozvana“ i „samoproglašena“. To je, kako reče, „projekat“ koji je nadživio svoje „zločinačke tvorce“.
Ako je i od Salkinog malog, mnogo je. Ako Lagumdžija nastavi istim tempom, vjerovatno će se mnogi zapitati da li smo se, gluvo bilo, ogriješili o Alkalaja. Čovjek se provaljivao, ali makar nije djelovao maliciozno. Svene, vrati se, sve ti je oprošteno!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu