Zna se da su srećni oni ljudi koji vole svoj posao. Još ako od malih nogu znaju tačno šta žele i to uspiju da ostvare, onda je njihov cio svijet. Baš tako se osjeća Ana Nikolić koja živi svoj djetinji san. Završila je srednju medicinsku školu, smjer vaspitača, i postala vaspitačica u dečjem vrtiću. I danas osjeća radost kada se sjeti koliko joj je značilo što je uspjela da upiše ono što je željela.
– Mislila sam da ću, ako ne uspijem, cijelog života morati da radim nešto što ne volim i to mi je dalo krila da se dobro pripremim. Jedva sam čekala da završim školu. Bila sam odličan đak, ali bez obzira na dobar uspijeh bilo je teško doći do posla. Toliko sam se sneveselila da sam počela da tražim bilo koji posao samo da ne sjedim. Valjda i zbog pandemije posla nije bilo, a onda mi je kao dar s neba aprila ove godine stigao poziv za učešće u projektu za inkluziju Roma i evo me. Radim ono što obožavam – smijeje se Ana Nikolić (20) sa kojom zbog strogih zdravstvenih ograničenja i bezbijednosti djece razgovarala je ekipa Blicžene u dvorištu vrtića „Drugarstvo“ u Kragujevcu.
U Programu sam stekla iskustvo
Rijetko se upoznaju ljudi koji cijelim svojim bićem isijavaju sreću, a Ana ne skida osmijeh sa lica dok govori o ljubavi prema djeci i radosti što po cio dan o njima brine. To se ne bi tako brzo ostvarilo da nije bilo Programa Njemačke razvojne saradnje „Inkluzija Roma i drugih marginalizovanih grupa u Srbiji“ koji sprovodi Dojče Gezelšaft fur Internacionale Cuzamenarbajt (GIZ) GmbH u partnerstvu sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, uz stručnu podršku GFA konslting grup GMbH. Dio programa usmjeren je na podršku marginalizovanim grupama da unaprijede svoja znanja i vještine, bolje se pozicioniraju na tržištu rada i povećaju mogućnost zapošljavanja.
– U tom Programu sam stekla veliko iskustvo. Imala sam praksu i tokom školovanja, ali drugačije je kada dođeš negdje da radiš. Tada je odgovornost mnogo veća jer se radi sa više djece. Postala sam spretnija, brža i okretnija.
Iskovala sam svoju sreću
Ana pripada generaciji koja nikada nije imala probleme koji se još sreću u stereotipnim razmišljanjima o Romima.
-Kao moj tata što kuje gvožđe. Nikakvu diskriminaciju nikada nisam osjetila. Vole me i prijatelji i djeca i roditelji kojima je najvažnije da su sigurni u onoga kome povjeravaju svoje dijete, dio sebe. Zato je značajno da vaspitač ima sposobnost da ulije povjerenje roditeljima.
Kaže da je najsrećnija kada sa djecom boji ili savladavaju neke druge vještine pri kojima se djeca prljaju. To jeste više posla za nju i njenu stariju koleginicu Ivanu jer poslije moraju da ih peru i presvlače, ali u tome uživaju, baš kao i djeca.
Ana je odrasla u skladnoj porodici. Mama Radmila (46) i tata Slobodan (44) bili su riješeni da djeci pruže najviše što mogu u najranijem uzrastu. Zbog toga mama nije radila, a tata je izdržavao porodicu kao kovač i čovjek zlatnih ruku i sto zanata. Kada su im djeca malo odrasla tek onda se i mama zaposlila kao kuvarica.
Porodica je bila na velikim iskušenjima
– Brat i ja smo imali baš lijepo djetinjstvo. Moram da se pohvalim dvij godine starijim bratom Nikolom koji, kao najbolji student prava na kragujevačkom fakultetu, ima poziv da na fakultetu i ostane.
Međutim, nije sve bilo samo bajkovito. Cijela porodica je stavljena na velika iskušenja u borbi za zdravlje svoje djece.
– Ja sam se rodila sa dvije srčane mane. Jedna se sama povukla, a moji su se dugo, zajedno sa ljekarima nadali da će se i drugi put desiti čudo. Ipak, kada sam napunila 14 godina više nije smjelo da se čeka. Jako sam se zamarala, svaki čas bi mi klonula glava, srce mi je ubrzano kucalo… I u pet do dvanaest, kako je rekao doktor, samo nekoliko dana poslije rođendana bila sam na operacionom stolu u Beogradu, na Institutu za majku i dete.
Molim te, sine, izdrži
I danas se sjeća trenutka kada je, dok je ležala u nekoj vrsti kome, čula tatin glas koji je ponavljao: „Molim te sine izdrži“. Srećom, njena operacija je bila uspješna, a onda je uslijedila nova briga i borba za Nikolino zdravlje.
– Brat je te iste 2015. godine išao ne hemioterapije zbog tumora, poslije je i on operisan i sada smo, hvala doktorima, oboje zdravi.
Ana kaže da će se cijelog života baviti djecom iako je svesna koliko je to naporno i teško, to je jedino što je ispunjava i što voli cijelim bićem.
Djeca su uvijek pozitivna, kaže, i tako utiču na sve koji to umeju da prepoznaju. Raduje se seminarima na kojima dobija bodove vezane za usavršavanje. Svjesna je da u njenom poslu uvijek ima da se nauči nešto novo.
– Možda će vam zvučati smešno, ali moja skrivena želja je da budem glumica, ali ona koja igra u predstavama za decu. Glumila sam kao mala u dečjim predstavama, izvrnutim bajkama, posle smo u školi spremali humanitarne i novogodišnje predstave… Pa eto, pošto je lepo sanjati i ostvarivati snove, jednog dana želim otvorim dečje pozorište – odaje nam tajnu.
Spremna je i da sa svojim dečkom Filipom izgradi novu bajku, ali smatra da su još mladi.
– Lepo nam je, ali su lepa i druženja sa drugaricama uz palačinke i kafu. Ponosna je na sve njih, kao i na najboljeg druga Stefana jer žele da se obrazuju i usavršavaju i tako ruše predrasude kojih je srećom sve manje na koga je ponosna – smeje se Ana dodajući za kraj da roditelje voli najviše na svijetu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu