U vozu za Kijev komešanje je nastalo zbog informacija do kojih su došle neke strane kolege da sutra kreće napad, mjesecima dugo najavljivan. Prisjećanja na Čečeniju i Abhaziju, pa do Krima i Donbasa, ugasila su i nadu da do rata ipak neće doći i pored očiglednih znakova.
Napad se nije desio sutradan, već 12 dana kasnije. Iz prestonice Ukrajine otišla sam posljednjim letom holandske avio-kompanije dok su ambasade pozivale svoje građane da napuste zemlju. Šest mjeseci kasnije, krajem avgusta, dolazim u ratnu Ukrajinu, gdje su se strah i agonija iz Donjecke i Luganske oblasti proširili na cijelu zemlju.
– Razmišljao sam… kako sam 2008. godine bio naivan. Mislio sam šta će nam vojska, zašto ulažemo u nju. S jedne strane imamo EU, a s druge Rusiju, prijateljske zemlje… A vidi gdje smo sad?! – priča mi prijatelj Dima dok sedimo u jednom od kijevskih lokala.
U njegovoj kući govori se ruski jezik, a on se čuje i na ulicama, u rep pjesmama ruskih muzičara koje su sa zvučnika puštale mlađe generacije na trgu Majdan.
Nekada i sad
U Kijevu i najvećem dijelu Ukrajine na prvi pogled djeluje da se život vratio u uobičajene tokove, ali je na snazi ratni režim života. Tokom avgustovske posjete obišli smo Odesu, Černigov, Irpinj, Gostomel… Vreće sa pjeskom, kontrolni punktovi na izlazu iz gradova i na putevima, policijski čas, skraćeno radno vrijeme, sirene za vazdušnu opasnost, ruševine od granatiranja, bezbjednosne zone oko vladinih institucija…
Glavne gradske lokacije noću su u mraku, svuda su bilbordi u kojima se iskazuje podrška narodu i vojsci, ratni suveniri – majice, narukvice, zastave, sve sa motivima i u bojama Ukrajine, prodaju se na ulicama. Ovo su neki od podsjetnika da je opasnost i dalje tu i da ništa zapravo nije normalno. To je Ukrajina danas.
Prije rata slična atmosfera videla se samo na istoku zemlje, gdje su od 2014. ratna dejstva. Ukrajinci, ni na istoku ni u ostatku zemlje, nisu vjerovali da će do rata doći.
Od ljudi s kojima sam tada razgovarala, jedino mi je mladić Jevgenij iz Kramatorska rekao da će doći do invazije i da planira uskoro da ode iz zemlje.
– Plašim se da kada se vratim, da Ukrajina neće postojati – rekao mi je tad. Penzioner Boris odmahnuo je rukom na mogućnost rata, opisujući da je sve to “predstava” i da Ukrajinci nemaju nikakav konflikt sa Rusima.
Oni Ukrajinci koji su u posljednjih osam godina sa istoka zemlje zbog rata prebjegli u mirnije dijelove Ukrajine, u februaru su ponovo morali da beže od ruskih raketa.
Predgrađa Kijeva, Irpinj, Buča i Gostomel, bila su najčešća odredišta velikog broja ljudi izbjeglih iz Donbasa. Blizina grada, šume i parkovi, čist vazduh, novi i jeftini stanovi, vrtići i škole, privukli su većinom mlade da se tu nastane. Nada u neku normalnu budućnost potonula je 24. februara, kada su se čule sirene i dolazak ruskih vojnika.
– Nisam mislila da će početi rat, u mom okruženju to je mislila jedino moja majka, koja mi je govorila da uzmem dijete i bježim. Mislila sam da ako dođe do rata, da će biti na istoku Ukrajine – priča mi Tatjana Kolijandreteska (42) ispred ruševina koje su nekada bile njen dom u Gostomelu.
Prvi dani rata
Tatjanu i njenog sina prvog jutra invazije iz kreveta su digle eksplozije. Vidjela je avione u niskom letu i desantne jedinice. Uspjela je da sa sinom pobjegne na jugozapad zemlje nakon što su izletjeli iz kuće u pidžamama i sa jednim ćebetom. Misli da ih je spaslo to što su se odmah dali u bjekstvo. Njene komšije, koje su ostale da spakuju najnužnije stvari, nisu uspjeli. Rusi su već stigli i nisu im dozvolili da odu iz naselja. Jedan njen susjed je ubijen kada je rekao ruskim vojnicima da planira da evakuiše svoju porodicu, kaže nam Tatjana.
Nakon mjesec dana okupacije, ruske snage su se povukle sa sjevera zemlje posle neuspješnog plana o brzom zauzimanju Kijeva. Dok smo se vozili prema Irpinju i Gostomelu, nailazimo na dio srušenog mosta koji spaja Kijev sa zapadnim predgrađima. Kombi koji se nalazi u ponoru mosta podsjeća na prve dane invazije i ljude koji su u očaju bežali pred ruskim napadima. Od ruševina je napravljen svojevrstan memorijal. Pored plakata na kom mogu da se napišu poruke, tu je i umjetnička slika posvećena predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Početkom godine mnogi su na pitanje o ukrajinskom lideru imali negativne reakcije, ali danas se češće čuju pohvale.
– Ljudi su zahvalni Zelenskom koji je dao otpor ovom zlu, podigao je moral naroda i cijenimo što nije pobegao iz zemlje – kaže mi naš vozač Oleg.
Ruska invazija kod Ukrajinaca je stvorila prkos, dala im još veću snagu da se bore na sve načine kako bi odbranili svoju zemlju. Većina sa kojima sam razgovarala zimus mi je rekla da će ići u rat ukoliko do njega dođe. Zbog neobučenosti, nepoznavanja oružja i ratnih prilika, neki su i dalje na spiskovima teritorijalne odbrane, ali su kroz razna volontiranja i posao pronašli način da pomognu svojoj zemlji. Oni koji su pobjegli iz Donbasa u predgrađa Kijeva bili su u prvom talasu vojnika i volontera koji su se prijavili za rat.
Od moje februarske posjete istoku zemlje mnogo toga se promenilo. Rusija je zauzela još teritorije u Donjeckoj i Luganskoj oblasti, ali i dijelove na jugu, sjeveru i istoku Ukrajine. U svom ratnom pohodu ruske snage su krajem maja ušle u hotel simboličnog imena u Severodonjecku – „Mir“, koji je bio moj dom tih dana na istoku zemlje. Ubrzo su zauzele i ceo grad.
U međuvremenu sam razmišljala šta je sa onima koje sam upoznala: da li je Jevgenij otišao iz zemlje, da li je mladi bračni par uspeo da pobegne iz Kramatorska, da li je penzioner Boris na sigurnom, kako su prijateljica iz Sumija i njena porodica dok ih intenzivno bombarduju, kao i vojnici koje sam upoznala na prvoj liniji fronta.
Severodonjeck, Lisičansk, Hirske, Zolote, Mirna Dolina, mesta koja sam posetila, pala su nakon što su od početka invazije bila pod naletima ruskih udara. Neka od njih, kao što je Severodonjeck, bila su jedno vreme pod ruskom kontrolom 2014. Drugi gradovi, Slovjansk i Kramatorsk, i dalje pružaju otpor kako bi izbegli istu sudbinu od prije osam ljeta.
U Ruskom zarobljeništvu
Ipak, najintenzivnije udare tokom ruske invazije nije doživio istok zemlje. U sjevernoj Černigovskoj oblasti vodile su se aktivne bitke, zbog čega su većina mjesta i naselja danas razorena. Jednu od potresnijih sudbina ruske invazije doživeli su stanovnici sela Jahidne, koji su skoro mjesec dana bili zatočeni u podrumu lokalne škole i vrtića.
U prostorijama površine 190 metara kvadratnih bilo je zarobljeno 366 ljudi, među kojima 70 dece. Čak 11 ljudi je preminulo zbog nedostatka kiseonika.
Ruski vojnici ih nisu puštali napolje, čak su i nužde vršili u podrumu. Kada bi se ukazala mogućnost da sahrane preminule, to su radili dok je trajalo granatiranje, po dva-tri tijela su stavljali u istu jamu.
– Bilo je veoma teško, plašili smo se svi, dug period smo bili tu. Ljudi koji su umirali pred smrt su gubili razum, ono što su pričali nije imalo smisla. Zbog nedostatka kiseonika djeca su imala nesvesticu kada su izlazila iz skloništa napolje, vrtjelo im se u glavi – drhtavim glasom kaže nam Ivan Poljgulj (62), koji je zajedno sa suprugom, dvojicom sinova i dvoje unučadi bio među zarobljenima.
Ruski vojnici su 3. marta ušli u selo i zatvorili ih, oduzeli su im mobilne telefone tako da vezu sa spoljnim svetom nisu imali. U podrumu nije bilo struje, osvetljavali su prostorije baterijskim lampama, a kada se one istroše, uzimali su baterije iz dečijih igračaka. Ruski vojnici su pokušavali i mentalno da ih slome.
– Maltretirali su nas psihički, podsmevali su nam se. Sve vreme su vikali kako oni nas oslobađaju: ‘ceo Černigov će biti naš, zar niste čuli da je Zelenski potpisao kapitulaciju, stavite crvene trake na ruke i počnite da pevate našu himnu…’, samo su neke od metoda kojim su hteli da nam slome duh – priča Ivan.
U prostorijama podruma lokalne škole i dalje stoje ožiljci zatočeništva. Igračke, knjige za decu i školarce, prazne flaše, plastični escajg, tegle, odbačena odeća, improvizovani kreveti od vrata i kartona, kese od vojnih paketa ruskih vojnika… Sve to razbacano je po prostorijama i hodnicima podruma. Na zidovima su nacrtani dečiji crteži, urezana imena onih koji su u podrumu preminuli, ali i datumi kad je ruska vojska ušla u selo i kada se povukla. Strah zarobljene ljude i danas nije napustio.
Ratni život
Selo Novoselivka u Černigovskoj oblasti doživjelo je najveći stepen razaranja, skoro 80 odsto svih zgrada, objekata i infrastrukture je uništeno usljed ratnih bitaka. Za 20 dana u martu palo je čak šest avionskih bombi. Žitelji sada žive u montažnim kućama koje su postavljene na nekadašnjem igralištu, dok zajedničkim snagama raščišćavaju ruševine koje su nekada bile njihov dom.
Dok smo pričali sa meštanima iz daleka se čula sirena za vazdušnu opasnost. Prvi put sam čula sirenu u Kijevu, a rekli su nam i da nas je jedna ispratila dok smo odlazili iz Odese noćnim vozom za Kijev.
Putovanja Ukrajinom su se znatno promenila. U vozu prozori mogu da se otvore tek toliko da malo ulazi vazduh, stakla su oblepljena selotejpom da se ne rasprsnu po putnicima u slučaju udara, dok roletne moraju da budu spuštene kako se ne bi videla svetlost. I auto-putevi su u mraku, na kojima, i ako imate dozvolu da vozite njima noću, farovi moraju da budu ugašeni. Dok smo odlazili iz Ukrajine na pumpi u Čerkaškoj oblasti radnica preko razglasa nekoliko puta je upozoravala vozače da isključe svetla.
Rat je Ukrajincima promjenio živote i donio neizvjesnu budućnost zbog čega žive od danas do sutra. Ipak, njihov duh nije slomljen, čini se da je još jači, uvjereni su u svoju pobedu. Ona će sigurno doći, u to nimalo ne sumnjaju, bez obzira na to koliko rat bude trajao. Istu samouvjerenost ispoljavali su i pred rat.
Stav i prkos Ukrajinaca možda najbolje ilustruje poruka koju je uputio portparol Ministarstva spoljnih poslova Oleg Nikolenko srpskim novinarima u Kijevu: “Rusi žele da promjene geografiju Ukrajine, ali mi ćemo se boriti”, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu