Nikakav vid nasilja nije dopustiv. Potpuno je pogrešno učiti dijete da vrati udarac i da na nasilje odgovara nasiljem, jer se time stvara začarani krug – jasan je psiholog Žarko Trbješanin.
Trebješanin za Blic objašnjava da je uvijek bolje djelovati što ranije i spriječiti dalje nasilje, jer iz igre često može da dođe do tragedije. Ako se neko ponašanje “pusti”, i na njega ne reaguje, može da dođe do eskalacije.
– Kada pustite nekog da vrijeđa, ponižava, otima, taj će ići i dalje – kaže sagovornik Blica.
Potrebno je odlučno stati na put nekome ko se ponaša bahato i ko hoće da demonstrira moć nad drugom djecom, dodaje on. Ali pod reagovanjem, psiholog smatra isključivo razgovor roditelja sa nastavnikom, direktorom…
– Nije tužakanje ako roditelj ode u školu. To su problemi koji se rješavaju sistemski – smatra on.
Šta je nasilje?
– Kod nas se nasiljem smatra samo ako ima modrica: ako je dijete dobilo batine, ili ga je neko ubo šestarom, nožem… Nasilje može biti i socijalno izolovanje, kada sa djetetom neće da se druže, kada ga ogovaraju, šire laži, klevete. Veoma je bitan i doživljaj nasilja: nekome se nešto čini kao šala, ali ako dijete to pogađa, onda je to problem. Neka djeca su prosto osetljivija – kaže on i ističe da neće dvije osobe reagovati jednako na istu vrstu ponašanja.
“Kažu djetetu da se ne bije, a tuku ga za svaku sitnicu”
Trebješanin kaže da roditelji često griješe, jer šalju djeci zbunjujuće poruke svojim ponašanjem kod kuće: govore djetetu da se ne bije, a za svaku sitnicu ga tuku.
Roditelj je odgovoran da nauči dijete kako da rješava konfliktne situacije i kako da se snađe bez primjene nasilja, kaže sagovornik Blica.
Ipak, on ističe da se ne može kompletna odgovornost pripisati roditeljima, jer oni često umiju da budu korektni i pristojni, a da u njihovom odsustvu dijete bude izloženo različitim sadržajima sa televizije, interneta, iz medija, o kome se kasnije priča u školi, što predstavlja veliki problem.
Trebješanin ostaje nepokolebljivog stava na pitanje šta se događa kada zakaže cijeli sistem: škola, roditelji, timovi protiv nasilja, te nema ko da zaštiti dijete… Kada deijte smije da uzvrati?
– Svaka vrsta nasilja je nedopustiva. Šta ste postigli? Upravo se tako i događaju tragedije. Zakažu tuču posle škole, ponesu i oružje. Ako učite dijete da uzvrati, onda ste i vi odgovroni za ono što se poslije desi – zaključuje psiholog Žarko Trebješanin u razgovoru za Blic.
“Naučite dijete da se skloni”
Sa ovim stručnjakom slaže se i Nikolina Milosavljević, psiholog i savjetnik za roditelje.
– Ne savjetuje se da se djetetu daje govori da “vrati i ti” zato što nasilje proizvodi dodatno nasilje, a cilj nam je da dijete nauči kako da na konstruktivan način rješava konflikte kroz asertivnost. Međutim, ukoliko takva vrsta komunikacije ne pomaže, bolje je učiti dijete da se skloni negdje gdje je sigurno i da potraži pomoć odrasle osobe u školi – kaže Milosavljević.
Tijelo se samo brani
Takođe, ona kaže da djeca koja pokazuju nasilno ponašanje, prije se fokusiraju na izolovano dijete, tako da se uvijek savjetuje da dete nikada ne bude samo i da uvijek oko sebe ima neke drugare ili drugarice.
– Ukoliko se baš dogodi da je dijete fizički ugroženo i ne može baš nigdje da se skloni, bilo bi poželjno naučiti dijete da se odbrani, ali za to su već odgovorne i same fiziološke funkcije u organizmu koje pripreme organizam za odbranu ukoliko određene moždane strukture procijene da se telo nalazi u životnoj opasnosti – objašnjava.
“Pravi se da te ne dotiče”
Na pitanje kako vaspitati djecu da odgovore na vršnjačko nasilje, Milosavljević daje konkretne savjete:
“U početku se uglavnom dešava verbalno nasilje, tako da je najbolje učiti dijete da iako ga određene “šale” zaista povređuju da, pred djetetom koje vrši verbalno nasilje, glumi da mu je ta šala dosadna i da ga ne dotiče, da koristi određen humor i kratke rečenice: “jeste, baš tako”, “imaš li nešto pametnije da radiš?”, ”jeste, koga brige” i slično. U većini slučajeva ukoliko dijete pokaže nezainteresovanost za pokušaje verbalnog nasilje, nasilje će prestati zato što djeca koja vrše verbalno nasilje pokušavaju da isprovociraju burne odgovore drugog djeteta na koje su se fokusirali”.
Do koje granice trpjeti, prijavljivati razrednom starešini, direktoru, razgovarati sa roditeljem djeteta koje maltretira vaše, a kada se ta granica prelazi?
Kako vaše dijete reaguje kada svjedoči nasilju?
– Ne bi bilo loše da roditelji povremeno postavljaju znatiželjna pitanja djetetu kako bi pratili situaciju u školi. Na primjer: da li se dešava da neko dijete u razredu bude odbačeno, kako se vaše dijete osjeća kada vidi da je neko drugi odbačen, da li se njemu desilo da bude na taj način odbačen, kako se osjećalo zbog toga…
Dakle, potrebno je da saznate kako vaše dijete reaguje na djecu koja vrše verbalno i fizičko nasilje, i ako primijetite iz razgovora da se ono teško snalazi u tim situacijama, poželjno je da radite sa njim na tim vještinama komunikacije koje mogu da mu pomognu da se na asertivan način suprotstavi djetetu koje vrši nasilje, savjetuje psiholog.
– Sa druge strane, kontaktirajte razrednog starešinu kako bi dogovorio dalje korake koji će se primeniti kako bi agresivnost prestala. Naravno, ukoliko ovaj prethodni korak ne daje rezultate, treba se obratiti višim instacama koji su odgovorniji za rješavanje ovakvih problema – kaže Milosavljević za Blic.
Gdje je granica?
Na pitanje šta je granica dječje igre, makar i grube, a kada šala postaje nasilje, Milosavljević se slaže da djeca u toku svog odrastanja budu jedni prema drugima grubi, ali kaže da to ne traje dugo.
– I ukoliko se jedna strana osjeća povrijeđeno, poslije nekog vremena se to reguliše, pa se dva djeteta, koja su se svađala nedjelju dana prije, ponovo združuju i učestvuju u zajedničkim aktivnostima, prihvatajući jedno drugo. Međutim, ukoliko se jedna strana stalno osjeća povrijeđeno, odbačeno i izolovano u odnosu na drugu djecu, i u isto vrijeme, dijete koje vrši psihološko i/ili fizičko nasilje to radi sa namjerom da to izolovano dijete ponizi i povrijedi, onda se ovdje očigledno radi o vršnjačkom nasilju kome treba stati na put, i na koje treba reagovati.
Sagovornica Blica kaže da bi bilo poželjno kada bi se u svakoj porodici gajila nulta tolerancija na agresiju, pa bi se samim tim i smanjila agresivnost među djecom.
Ne tucite djecu!
– Problem jeste što se u današnje vrijeme, kao način disciplinovanja djeteta, koriste kazne i batine, gdje roditelj koji je moćniji primjenjuje fizičku kaznu nad djetetom koje je slabije, i onda ta ista djeca probleme i neke unutrušnje frustracije rješavaju upravo agresivnošću prema svojim vršnjacima koje su procijenili kao “slabije”. Sve dok se opravdava kažnjavanje i batine, do tada će i vršnjačko nasilje biti u porastu – zaključuje psiholog i naglašava da je pobornik vaspitavanja bez kazni i batina, te pokušava da bude model svojoj djeci, da kroz razgovor rješava nesuglasice i konflikte.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu