Kultura

Rječnik balkanske mitologije (77): Hajduk Veljko i Čučuk Stana

Hajduk Veljko Petrović, zmaj od Krajine, odlazio je u boj uz pratnju muzikanata, pravio haos u turskim redovima i potom se vraćao sviračima da bi u društvu lijepih djevojaka nastavio sa pićem i veseljem.

FOTO: ANASTAS JOVANOVIĆ/WIKIPEDIA

Legenda kaže da ga je jednom Karađorđe zapitao kako misli da se suprotstavi Turcima, zabrinut njihovom brojnošću na bojnom polju. Veljko mu je odgovorio: “Odjahaću tamo i j**aću im mater!”

Veljko je bio prijek, nikad nije brinuo za disciplinu, često je ulazio u sukob s nadređenima, ali bio je hrabrosti tako glasovite da je svaki guslar znao po nekoliko pjesama o čuvenom hajduku. Djevojkama je gorjelo u grudima kad bi se pojavio na konju Kušlju, odjeven u raskošnu odjeću i opasan pozlaćenim oružjem.

Hajduk Veljko je bio poput junaka iz legendi, neumjeren, nezasit, uvijek željan bitke, pića i žena. Negdje tokom 1809. godine Veljko je boravio na Poreču, adi na Dunavu blizu Đerdapa, utvrđenju na kom je vladao zakon jatagana i kubure. Vojvoda Milenko Stojković ovdje je imao harem ljepotica, pa su mu drugi viđeniji ustanici bili česti gosti u danima primirja. Vrijeme je najviše provodio s vojvodom Dobrnjcem i Hajduk Veljkom u kocki i piću. Jednog dana kroz kapiju tvrđave je ujahala Čučuk Stana, obučena kao muškarac, držeći se u sedlu poput najvještijeg jahača. Zaputila se pravo prema najpoznatijem megdandžiji i s prezirom rekla: “Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego djevojačke darove krasti?”

Iznenađenom Hajduk Veljku neko tada objasni da su njegovi momci, sakupljajući porez, opljačkali i darove koje je Stanin otac, Radovan Plještić sa planine Deli Jovan, spremio za miraz svojim kćerima. Veljko je naredio da se darovi odmah vrate i pritom je i sam bogato darivao, a potom rekao: “Sad sam te ja darovao, sad si moja!”

Čuveni junak, čovjek koji je imao hiljade žena, već dugo oženjen, u četrdesetim godinama, zavolio je petnaestogodišnju djevojčicu na prvi pogled. Stana je bila sitne, krhke građe, pa je zato i dobila nadimak Čučuk. Imala je dvije sestre, dok joj se brat rodio mnogo kasnije zbog čega je otac dugo tjerao da nosi mušku odjeću. O ljepoti Čučuk Stane narodni pesnik je ispjevao stihove:

“Vitka stasa k’o plavetna jela,

Belo lice k’o u gorske vile,

Košute je rosom zadojile,

Hajduk Veljka lepotom zanela,

Na njoj šušte carigradske svile,

Zveče nize ispod grla bjela,

Vrane kike splela na uvojke,

Tesan jelek pritegnuo dojke…”

Da bi se oženio Stanom, Veljko je potplatio sveštenike, a prvoj ženi poklonio veliko imanje u Jagodini. Sljedeće četiri godine Veljko i Stana su dijelili postelju, sedlo i kuburu. Broj žena koje su legle u postelju Hajduk Veljka vjerovatno je blizak broju turskih glava koje je posjekao, ali mu je Stana uvijek bila najmilija. U boj su jahali zajedno, jednake hrabrosti.

Stana je ratujući s Turcima zadobila čak četiri rane. U trenucima odmora dvorila je Veljka u odajama njegove kule Baba Fanke u Negotinu. Veljko je pjevao sa sviračima i pio rakiju koju mu je Stana donosila ne obazirući se na đulad koja su prolijetala kroz zidove drvene kule. Čovjek čiju je hrabrost Vuk Karadžić poredio s Ahilovom našao je ženu sebi ravnu.

Bajka nije dugo potrajala. Godine 1813. nastupili su crni dani za Srbiju. Vojvoda Krajinski, Hajduk Veljko, hrabro se borio s nadmoćnim Turcima povlačeći se sa vojskom do negotinske tvrđave. Tu je stao i odlučio da neće odstupiti ni korak dalje. Čučuk Stanu je poslao sa ženama i nejakim u zbijeg na Poreč, ali se ona vratila poslije nekoliko dana, da bude uz svog muža.

Tri hiljade srpskih vojnika branilo je utvrđeni grad od 16.000 Turaka. Situacija je svakim danom postajala sve teža, nestajalo je hrane i municije. Veljko je naredio da se sve metalne stvari pretope u puščanu tanad. Naposljetku, topove je punio metalnim novcem – talirima. Kad se smrači, Veljko i Stana su izjahivali s najhrabrijim momcima i udarali na turski tabor unoseći strah i pometnju.

Poslije dvadesetak dana odbrane, jednog jutra dok je obilazio utvrđenje, Veljka je pogodilo tursko đule u pleća. Uspio je samo da kaže “Drž’!” i vinuo se u legendu. U legendu su otišle i njegove čuvene riječi: “Glavu dajem, Krajinu ne dajem!” Turci su govorili da nijedna sablja ne može posjeći Hajduk Veljka. Bogovi ga nisu zaštitili od topovskog đuleta. Junak je stradao kako dolikuje, s mačem u ruci.

Priča dalje kazuje da je neutješna Stana nastavila da ratuje s Veljkovim drugovima, prkoseći nadmoćnoj turskoj vojsci i sveteći muža. Povukla se tek kada joj je to naredio Veljkov brat Milutin i odjahala preko Dunava.

Njen dalji život nije bio ništa manje zanimljiv. Žena najslavnijeg srpskog junaka nije mogla izabrati bilo koga za novog muža. Njeno srce je uspio da osvoji Grk, Georgakis Nikolau Olimpios, kod nas poznat kao kapetan Jorgić. Borac u srpskom ustanku, borbu protiv Turaka nastavio je kao član tajnog zavjereničkog grčkog društva, Heterija, koje je pokušavalo da organizuje opšti ustanak protiv Turaka. Veliku pomoć je imao u lijepoj ženi Stani, koja je sedlo i kuburu zamijenila balskim haljinama, naučila nekoliko jezika i na dvorovima radila za stvar svog novog muža.

Stana je umrla u Atini 1849, godinama poslije junačke pogibije drugog muža, kao majka dva sina i kćerke. Leži u neobilježenom grobu, negdje ispod sjenki Akropolja.

(Nastaviće se)