Kultura

Rječnik balkanske mitologije (27): Zaštitnik kućnog ognja i vatre

U porodici Dažbog je predstavljao zaštitnika kućnog ognja i vatre, najnužnijih čovjekovih sredstava za preživljavanje zime, kao i pomoći u mnogim drugim poslovima.

FOTO: RINA

Međutim, oganj je mogao biti i okrutan i okrenuti se protiv čovjeka i odvesti ga u podzemni svijet ili mu uništiti imovinu.

Blagonaklonost ognja bila je presudna u preživljavanju, te su mnogi obredi povezivani i sa ognjem.

Dažbog je sigurno bio i bog kiše. Jedno od njegovih imena je Daždbog, a dažd na mnogim slovenskim jezicima (slovačkom, češkom, ruskom, poljskom…) znači kiš . Kiša je bila značajna jer je od nje zavisila žetva. Ukoliko bi zavladala suša, praktikovani su razni rituali za prizivanje kiše.

Poznato je da su se Sloveni bogovima obraćali kao sebi ravnim i da su sebe smatrali potomcima bogova. Zapravo, oni su sebe smatrali unucima Dažboga, odnosno, njegovim direktnim potomcima.

U to vrijeme nije bilo uobičajeno da unuk upozna djeda, zbog kratkog životnog vijeka. Dažbog je jedan od Svarogovih sinova. Nije sigurno koliko je Svarog imao sinova, ali je poprilično sigurno da je Dažbog bio jedan od njih. Neki autori pominju samo dva, Svarožića i Dažboga (Vyacheslav Vsevolodovi i Vladimir Toporov), dok drugi govore o Perunu, Svetovidu, Dažbogu i Velesu kao Svarogovim sinovima, odnosno sve njih nazivaju Svarožićima. Kako god bilo, Dažbog je u svim kombinacijama.

Sunce je, prema vjerovanju, preko dana bilo na nebu i davalo svjetlost, dok je noću boravilo u podzemnom svijetu. Zapravo, Dažbog je svakog jutra na bijelom konju ili u kočiji obilazio nebo, dok je uveče umirao ili odlazio u zagrobni svijet, da bi ujutru ponovo vaskrsao. U ovoj predstavi o Dažbogu vidljiva je cikličnost umiranja i vaskrsavanja, koja je inače bila veoma česta kod mnogih paganskih religija, kao i u slovenskom paganizmu.

(Nastaviće se)