Sretni su što su i dalje živi i što im se, bar dosad, nije razvila ona najteža klinička slika, koja je, uglavnom, samo jedan korak od smrti njihovog najvećeg straha otkad su primljeni u bolnicu. Kad ih malo popuste najcrnje slutnje, dođe nada da će preko noći sve kreniti nabolje, i tako u krug…
Mnogima od njih sa pameti ne silazi ni misao da su, možda, mogli da izbjegnu kandžama korona virusa, samo da su bili malo oprezniji, odgovorniji, savjesniji, kako god… Ali, šta je tu je, nazad se ne može, nažalost.
24 sata uz pacijente
Oni koji su u indukovanoj komi i ne znaju šta ih je snašlo, dok zdravstveni radnici bdiju nad njima, trudeći se da od smrti otrgnu što više ljudi koji se za život bore na kovid odjeljenjima u Univerzitetskom kliničkom centru RS.
Ovdje, bukvalno, 24 sata traje bespoštedna borba s najvećim ljudskim neprijateljem današnjice, u što se uvjerila i ekipa Srpskainfo, koja je, sa zdravstvenim radnicima, ministrom zdravlja i direktorom UKC RS, bila u viziti pacijentima oboljelim od kovida.
A ono što smo imali prilike da vidimo u ovoj zdravstvenoj ustanovi najviše podsjeća na filmove u kojima glumci briljantno igraju svoje role, bez greške i improvizacije.
To znači da, bez gubljenja vremena na suvišne riječi, daju sve od sebe kako bi ljudi, čiji su im životi i zdravlje povjereni na brigu, što prije ozdravili i vratili se među svoje najmilije.
Stisak ruke
Dok se kao sjenke kreću po sobama, zaštićeni od glave do pete skafanderima, kapama, maskama, vizirima, doktori i sestre ne provjeravaju samo parametre na aparatima i zdravstveno stanje ljudi u bolničkim krevetima. Bez obzira na to što su preko glave zatrpani poslom, nađu malo vremena i da preplašenim pacijentima upute koju riječ utjehe i pogled ohrabrenja. Ili im, jednostavno, stiskom ruke daju do znanja da se ne plaše i da nisu sami.
Lica iz kreveta zahvaljuju im nečujnim pomijeranjem usana, valjda se moleći kako za svoje, tako i za zdravlje ljudi u bijelim skafanderima koji ih obilaze i čine da se, ma koliko njihovo stanje bilo teško, koliko-toliko osjećaju bezbjedno.
Dilema
Ne računajući onaj najgori ishod bolesti, ljekarima je, kako su i potvrdili za Srpskainfo, najteže kad ih pacijenti pitaju za nekog svog, ko je takođe obolio od kovida i završio u bolnici.
– Mi smo ovdje imali cijele porodice koje su bile u teškom stanju. Pitaju jedni za druge, a ti ne znaš šta da im kažeš. Imali smo po tri smrtna slučaja u jednoj porodici. To je jako stresno. Ne znamo da li da kažemo onako kako jeste ili da malo uljepšamo situaciju. Da li da kažemo da je majka ili dijete jako teško, da je premješteno na intenzivnu njegu. Nikad niste načisto da li treba da odgodite lošu vijest koja će, svakako, negativno uticati na oporavak oboljelog. Smrt je nešto sa čim se svako ljudsko biće, pa tako i ljekar, jako teško suočava – rekla je za Srpskainfo načelnica Klinike za infektivne bolesti u UKC RS dr Antonija Verhaz.
Podmukla bolest
A iskustvo koje smo stekli tokom ove epidemije pokazuje da kovid ne bira i da odnosi živote ne samo onih starijih, nego i ljudi u punoj snazi i na samom pragu tridesetih godina. Koliko je ova bolest teška i podmukla potvrđuju i svjedočenja preživjelih, koji susret s kovidom opisuju kao susret sa samom smrću!
– Oboljeli često dobiju teško zapaljenje pluća i treba im kiseonik. Oni se, uslovno rečeno, „guše“. Takvo stanje pacijenti opisuju kao stanje najbliže smrti. Kažu “Doktore, umrijeću, kao da je smrt došla po mene” – priča za Srpskainfo načelnik Klinike intenzivne medicine za nehirurške grane dr Peđa Kovačević.
Dok se svim silama trude da spasu što više života, zdravstveni radnici ne kriju da su razočarani činjenicom da mnogi građani i dalje ne vjeruju da korona postoji, pa se ne pridržavaju preventivnih mjera. A takva ponašanja vode sve većem broju novozaraženih, hospitalizovanih i, nažalost, preminulih.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu