Oni zaboravljaju na kulturu dijaloga, vrište jedni drugima u lice, rado iznoseći „prljav veš“ protivnika zarad lične pobjede. Gazeći preko drugih, nespretno gaze sebe, uzdajući se u nesebičnu podršku publike.
Sjedeći u udobnom dvoru i rasipajući se praznim riječima, dok se novac množi na njihovim računima, pjevaju dobro uvježbanu pjesmu pod vođstvom Velikog šefa.
Ne vole ljudi ovaj rijaliti, kažu ni njegove učesnike, ali su osuđeni da ga prate. Smiju se, zgražavaju, a kada dođe vrijeme izbacivanja i proglašenja pobjednika – glasaju. Doduše, neki taj čin ne uvažavaju, siti učesnika koji su se tu odavno već udomaćili.
Ponekad, moramo priznati, u šou uđe i neko novo lice, kojem ne preostaje ništa drugo nego da se pridruži dobro uvježbanom horu, te da egzistira na temeljima zacementirane (ne)kulture. Ako je malo u falšu, smatra se da je prekršio pravila, te da je vrijeme da pođe kući.
Nije ovo rijaliti koji možemo, a ne moramo pratiti na televiziji. Ovaj rijaliti je naša realnost. Realnost, koja nas svakim novim buđenjem zapljusne i pokvari neke tamo daleke snove.
Ipak, u svojoj nemoći, imamo jednu, i te kako važnu, moć. Moć da biramo. Moć da zadržimo ili da otjeramo u prošlost pojedine aktere. Moć da otvorimo naše širom zatvorene oči i da pustimo glas koji će snažno odjeknuti i donijeti promjene. I likova i djela.
Pitanje je da li smo, u njihovom rasipanju moći, svjesni ove koju mi imamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu