Do dana današnjeg u pojedinim krajevima zemlje zadržale su se neobični i morbidni rituali kada je u pitanju smrt.
Kada neko umre u selima porodica i rodbina sprovode sve običaje koji prethode sahrani. To su kupanje, oblačenje, kao i opelo koje se nerijetko vrši u dvorištu prije odlaska na groblje. Ipak, u moru jezivih i morbidnih običaja, u nekim regionima se praktikuju i “dodatni” rituali.
Na primjer, u nekim dijelovima Srbije ljudi otvaraju prozore i vrata, a sav namještaj – stolice, stolove i klupe, pa i posude se okreću naopako. Ovaj ritual se praktikuje kako duša pokojnika ne bi ostala u kući i ne bi uznemiravala rodbinu.
Kada osoba umre prekrivaju se sva ogledala, jer se u tradicionalnoj kulturi Srba vjerovalo da duh pokojnika može da uđe u ogledalo, i tako ostane u kući, prenosi Žena Blic.
Pored ovoga, ne samo u pokojnikovoj, već i u okolnim kućama se prosipa voda koja se smatra nečistom, sve dok se pokojnik ne odveze na groblje.
Ne smije da se spava ako neko umire
Ako se zna da će pokojnik umrijeti, a neko u tom trenutku spava, on se mora probuditi jer je san stanje slično smrću, i vjerovalo se da ako se pokojnik „sretne“ sa snevačem, umrijeće i on. Kao što se novorođenče, nevjesta i mladoženja moraju kupati, tako se kupa i pokojnik, da bi se sa njega skinuo sloj koji je imao dok je bio na ovozemaljskom svijetu. Onaj koji kupa pokojnika kasnije se i sam morao okupati da bi iz njegove ruke, kasnije rasla pšenica. Kada osoba umre prekrivaju se sva ogledala, jer se u tradicionalnoj kulturi Srba vjerovalo da duh pokojnika može da uđe u ogledalo, i tako ostane u kući. Bitno je bilo i da se pokojnik u kovčeg spusti sa nogama okrenutim ka sjeveru.
Takođe, u tradicionalnoj kulturi Srba bio je običaj da žene iz porodice pokojnika prave lutku sa njegovim likom koja se svakodnevno pere i oblači, dvije i po godine ako je muško, i dvije godine ako je žensko, a zatim se odnosi na grob. Na sahrani je bio običaj da se igra „kolo naopako“. Naopako je jer se igralo u suprotnom smjeru od onog za veselje. Igrom se uspostavlja veza između živih i mrtvih. U Timočkoj Krajini postojao je paganski običaj da se na sahranama pjevaju svatovske pjesme, umjesto tužbalica. Kod Starih Slovena postojao je običaj da se na sahranama gađa strelom, a ko pogodi dobija imovinu pokojnika. Smatra se da duša pokojnika luta još četrdeset dana nakon smrti.
To je krizni period, koji postoji i u rođenju i u svadbi. One duše koje se teško odvajaju od svog tijela su nečiste, i to su osobe koje nisu umrle prirodnom smrću, ili ako cjelokupni obred sahrane nije izvršen kako bi trebalo. Nakon sahrane sprema se jelo koje se jede za dušu pokojnika. U Vojvodini se naziva daća, a u ostalim dijelovima Srbije pomama. Nekada se može desiti da se svi običaji i rituali oko rođenja, svadbe i sahrane ne izvedu kako treba, pa tada može doći do posljedica. Kada je riječ o sahrani, ako se ne izvede kako pravila nalažu desi se da se duša „povampiri“.
Poslije tih četrdeset dana, smatra se da se duša odvojila od tijela potpuno, da se smirila i da je potpuno prešla u „drugi svijet“, tačnije da je prošla kroz obred prijema. Poslije četrdeset dana, ponovo se sprema daća za dušu pokojnika i obilazi mu se grob. Postoji običaj da se ispred groba postavlja klupa, kao izraz poštovanja prema pokojniku. Zatim, bio je običaj da se pored groba nađe i bunar, iz kojeg se pila voda za dušu pokojnika.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu