Ovo znači da patnjom zbog, recimo, povećanog broja karcinoma u Srbiji, nisu obuhvaćeni direktno samo oboljeli već i svi članovi njihovih porodica, kaže klinički psiholog Spomena Milačić, pišu Novosti.
– Oboljela osoba trpi svojevrsnu ličnu transformaciju, između ostalog i unutar porodičnih odnosa. Oboljela majka više ne uspijeva da kontroliše domaće zadatke ili da kuva kao ranije. Čak više ne uspijeva ni da popuni mjesto koje je za nju bilo rezervisano oduvijek. Ne uspijeva da bude glavna porodična podrška. Oboljeli otac više nije uzor u fudbalu dječaku, ne razgovara sa njim sa uobičajenim doskočicama i šalama. Pa čak ni oboljela baka više nije podrška i večita utešiteljka unucima – sada je obično depresivna i rezignirana. Promjena zdravstvenog stanja kod drastičnih bolesti znači i promenu na tasu porodičnih odnosa. To su obično nagle promjene i u porodicama uvek nastaju turbulencije, duže ili kraće. Potrebno je izvesno vreme da se novonastala situacija pretoči u novu porodičnu dinamiku. Jednostavnije i surovije rečeno, u slučaju teže bolesti unutar porodice, potrebno je izvijesno vrijeme da porodica iznađe nove načine da preživi. Mnoge to ne uspiju. Bolest jednog člana, najčešće onoga koji je bio psihološki stožer, nažalost vrlo često vodi do toga da čitava porodica postane disfunkcionalna ili se raspadne. Ovo je naročito dramatično unutar porodica samohranih roditelja – kaže ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu