Kroz nesvakidašnji humor prikazivao je aktuelne gradske probleme, političare, ponajviše sportiste, a danas se satirični crteži Rajka Pušića mogu pronaći samo na njegovom Fejsbuk profilu.
Poznati banjalučki karikaturista rado se sjeća i prepričava svoje početke. S osmijehom na licu, koji se miješa sa izvjesnom dozom nostalgije, kaže da su njegove dječačke ruke, za vrijeme najranijih školskih dana, nacrtale prve satirične crteže.
– Jednom prilikom, kada sam se vraćao iz škole, ugledao sam na kiosku novine, čije mi je šarenilo privuklo pažnju. Prišao sam bliže i shvatio da se radi o „Ježu“, beogradskom časopisu, poznatom po humoru i satiri. Dok sam ga prelistavao, naišao sam na karikature, koje su mi posebno privukle pažnju. Po dolasku kući, pronašao sam neke stare sveske i nacrtao prve crteže – govori Pušić za Srpskainfo o svom prvom susretu sa karikaturama, koji postaje početak njegovog puta prožetog šarenilom, satirom i nesvakidašnjim humorom.
Hrabrost
Dodaje da je vremenom kreirao poseban stil crtanja, ali i sticao hrabrost, koja je kulminirala slanjem jedne od mnogobrojnih karikatura u „Jež“.
– S obzirom na to da je taj časopis izlazio jednom sedmično, cupkao sam od nestrpljenja. Međutim, dočekalo me prijatno iznenađenje i mojoj sreći nije bilo kraja – kaže on i dodaje da je, ponesen tom radošću, nacrtao još nekoliko karikatura i odnio ih u tadašnje „Krajiške novine“.
– Ušao sam u redakciju, bacio na prvi sto karikature, zatvorio vrata i brzinom munje pobjegao. Ipak, to suočavanje sa tremom mi je darovalo najveći poklon – dobio sam svoju rubriku, a nakon toga je uslijedilo još mnogo angažmana u mnogim medijskim kućama. Gotovo da nije bilo medija u Republici Srpskoj u kojima nisam imao svoju rubriku – prisjeća se Pušić, te dodaje da je ljubav prema satiričnom crtežu vremenom dovela do dvije samostalne izložbe, ali i do objavljivanja dvije knjige o karikaturama – „Banjalučani u sportu“ i „Banjalučani“.
Dok se nostalgično prisjeća svojih početaka i uspjeha, Pušić vadi iz džepa cigaretu i kroz smijeh izgovara latinsku poslovicu „Nomen est omen“.
Povlačeći dim, kao da osjeća koje će pitanje uslijediti od ekipe Srpskainfo i počinje govoriti o temama kojima je posvetio svoj stvaralački duh.
– Uglavnom sam se bavio gradskim temama, gdje sam zaista bio oštar. Preokupacija su mi bili komunalni problemi, a mali broj karikatura sam posvetio i politici – govori Pušić, naglašavajući da, i pored prostora koji mu je bio ustupljen, nije imao dovoljno slobode.
– U vrijeme komunizma, digla se frka oko neke bine na Trgu Krajine, dok još „Boske“ nije bilo. Nacrtao sam tu binu sa nogama, kako trči, što je izazvalo ljutnju i probleme zbog kojih jedan od novinara zamalo nije ostao bez posla – prisjeća se Pušić i iz „mora karikatura“ izdvaja onu koja mu je donijela treću nagradu na takmičenju koje se održavalo na nivou BiH.
– Nacrtao sam bankomat za političare. Umesto apoena, u ponudi su imali pamet u različitim vrijednostima – kroz smijeh objašnjava.
Susreti
Rado se prisjeća i susreta sa svojim, kako ih kroz šalu naziva, žrtvama. Iako su nerijetko takvi susreti započinjali sukobom, ističe da su, u većini slučajeva, završavali smijehom i šalom.
– U košarkaški klub „Borac“ došao je jedan crnogorski trener, koji je imao dva metra visine i dva metra preko ramena, dakle, mogao je da me pojede za doručak. On se tada hranio u „Siranu“ i nešto se požalio na kvalitet hrane, što je mene inspirisalo za karikaturu. Nacrtao sam ga kako jede “pajšl” i glavicu luka, koju mu je dao gazda „Sirana“. Međutim, njega je to naljutilo, govorio je „mi smo junačine, ne jedemo to, nego janjetinu“, te zamalo nije došlo do fizičkog sukoba – završava Pušić ovu anegdotu i odmah se prisjeća sljedeće.
– Jedna od karikatura, koja mi je mogla “darovati modrice”, vezana je za prvi banjalučki kafić „Puškin“ – govori on.
Kroz šalu dodaje da takvo poznavanje rada banjalučkih kafana proizilazi iz njegovog dugogodišnjeg kafanskog iskustva.
– Nacrtao sam taj kafić i do njega limarsku radnju „Dostojevski“. Međutim, vlasnik kafane, koji je u to vrijme važio za žestokog momka, nije to baš najbolje prihvatio. Kad smo se sreli u kafani, pozvao me da izađem napolje, kako bismo to raspravili. Vidim, đavo odnio šalu, prihvatim, da ne budem kukavica, misleći da će me svakako pretući, bilo to u kafani ili napolju. Kada smo izašli i sjeli sami za sto, ispričali smo se tako lijepo da smo na sukob zaboravili. Vratili smo se u kafanu, cijelu noć je plaćao ture – prisjeća se Pušić.
Takve anegdote su ostale da počivaju u dalekoj prošlosti. Po završetku rata, kada je, kaže on, privatizacija stupila na snagu, dobio je „čestitku“ od svih redakcija i njegove karikature više nisu ugledale svjetlo dana u medijima.
– Posljednja moja karikatura objavljena u medijima je bila štand ispred Narodne skupštine, sličan ovima na kojima danas prodaju knjige. Na štandu je pisalo „Pravopis srpskog jezika, za građane 50 KM, a za poslanike 10 KM“ – da se nauče govoriti. Kada je ta karikatura izašla u novinama, nazvao sam redakciju i pitao šta ćemo za sljedeći broj, a oni su mi u panici rekli „Rajko, nema za tebe sljedećeg broja“. Znači, dobili su po ušima – zaključio je Pušić.
Inspiracija
Iako već godinama njegove karikature nemaju svoje utočište u medijima, kaže da svoje oštro zapažanje i danas bilježi satiričnim crtežima.
– Inspiracije ne manjka. U svakom trenutku ugledam nešto zanimljivo što bih mogao pretočiti u karikaturu. Danas moje karikature povremeno obavljuju na portalima, ali ih, ipak, najviše ima na mom Fejsbuk profilu koji broji preko 4.000 pratilaca – ponosno govori Pušić, dodajući da su njegovi crteži viđeni „od Australije do Kanade“.
Ističe da ga današnje novine podsjećaju na Službeni glasnik.
– Tekst, tekst, tekst i neka fotografija da razbije sivu ili crnu monotoniju – kaže Pušić i dodaje da se plaši da karikatura više nikad neće vratiti svoju staru slavu, jer mladi ljudi ne pokazuju afinitete prema takvoj vrsti umjetnosti.
– Javila su mi se dva i po momka da ih podučim. Dvojica su bili malo uporniji, a ovaj što ga oslovaljavam sa „i po“ se samo raspitivao, a nakon što sam mu objasnio osnove, zaključio je da je to previše komplikovano za njega. Za karikaturu treba imati crtačku i umnu žicu. Ja sam prvu naslijedio od ujaka, a drugu od majke – govori on i dodaje da smisao za humor ipak ima prednost u odnosu na crtačko umeće.
– Ako nemaš osjećaj za vic, nema ni karikature. Karikatura mora biti ironična, satirična, volim da kažem “žaokasta” – priča on.
Na pitanje da li mu nedostaje da ugleda svoje karikature kada otvori novine, Rajko odgovara potvrdno.
– Novina sam se zasitio, nedostaje mi poruka. Danas, kada je banjalučka scena inspirativnija nego ikad, nemam dovoljno prostora da svoje mišljenje podijelim sa građanima. Tako to ide u životu. Nekada sam imao prostora, a nisam imao dovoljno slobode – zaključio je Pušić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu