Kazao je ovo u intervjuu za Srpskainfo Radomir Lukić, profesor prava i član delagacije Republike Srpske na mirovnim pregovorima u Ženevi, Njujorku i Dejtonu.
Šta je to za čim posebno žalite?
Ostaje naravno žal za tim što je Republika Srpska presječena kod Brčkog. To je bio jedan veoma težak momenat za sve nas i tada, kao i danas. Pored Brčkog, ostaje žal i za tim što je Srpska presječena i u svom istočnom dijelu, tačnije onim krakom za Goražde. Tu je još i izgubljeni dio Sarajeva.
U momentu kada smo potpisivali Dejton nismo znali za Brčko i za Sarajevo, i to nas je jako pogodilo kasnije. Međutim, preovladala je svijest da su ucjene bile toliko velike i teške da jednostavno nismo imali izbora. Srbiji se prijetilo raznim kaznenim sankcijama. Tražilo se da se dopusti trupama NATO da se nesmetano kreću kroz Srbiju. Postojali su brojni načini da se Srbija ucjenjuje i sve te ucjene su na kraju postigle svoj efekat. Međutim, gledajući sa ove distance mislim da se tada postiglo najviše što se u tom trenutku moglo.
Ne treba zaboraviti da je Srbe u Hrvatskoj snašla strašna sudbina jer su uz blagoslov zapadnih zemalja protjerani iz te države kao faktor remećenja njene državnosti. Na drugoj strani, nikada nije bilo ozbiljne podrške za veliki i masovni povratak Srba u Hrvatsku, kao što je postojala velika podrška njihovom iseljavanju na sve kontinente od Australije do Amerike. Vjerovatno se nešto tako i Srbima u BiH spremalo.
Dejtonskim mirovnim sporazumom smo po prvi put u našoj istoriji dobili zapadno od Drine garanciju našeg biološkog, etničkog, političkog i državnog identiteta, te zalog da sa tih prostora nećemo i ne možemo biti protjerani jer sada zaista imamo zašta da se borimo.
Kada pogledate iz današnje perpsktive da li biste nešto promijenili tada u Dejtonu?
Kada uzmemo u obzir one okolnosti koje su tada postojale Srbiju iscrpljenju sankcijama, devastirane privrede, blokiranih finansijskih tokova, te opšte svjetske okolnosti, nemoć Rusije i slično, opet bih učinio isto. Ponavljam da u tom momentu nismo znali za Brčko i da će dio Sarajeva biti predan na upravu Federaciji. Ako to izuzmemo, opet bih pod tim okolnostima glasao za taj mirovni sporazum. Takve su bile okolnosti. Nije bio u pitanju nikakav strah nego prosto realna procjena situacije.
Dokument koji ste tada potpisali u Dejtonu je ostao isti, ali su neke nadležnosti u međuvremenu oduzete Republici Srpskoj zahvaljujući pritiscima i odlukama visokih predstavnika u BiH. Da li je realno moguć povratak na izvorni Dejton, odnosno vraćanje oduzetih nadležnosti?
Povratak na ono što jeste bilo slovo i duh Ustava u momentu njegovog zaključenja, naravno, da je moguć. Sve je moguće, ali sve zavisi od okolnosti i pameti onih koji se u tom kontekstu bore. Moguće je na više načina povući dio silom ili na prevaru otetih nadležnosti, ali ne bih sada ulazio u detalje. To je težak i ne baš jednostavan put. Ali, ako ne bude bilo druge Republika Srpska mora štititi svoju egzistenciju i na taj način.
Naravno, biće bezbroj prepreka- od uplitanja stranih sila, primoravanja stranih sudija Ustavnog suda BiH da na podmetnute postupke donose odluke koje ne odgovaraju Republici Srpskoj i još mnogo toga. Ali, sve to treba prosto zanemariti i zaštititi Srpsku u njenom imenu, prezimenu, datumu nastanka, njenoj nadležnosti i budućnosti.
Dakle, jednom rječju, povratak je moguć u jednom mukotrpnom procesu od koga ne treba odustajati. Na taj način će se na jednoj strani zaustaviti dalji proces otimanja nadležnosti, a na drugoj otvoriti prostor da se vrati sve ono što je na silu oduzeto. Naravno, postoji i pravno obrazloženje svega ovoga ali se bojim da to čitaoci ne bi razumjeli.
Koji su po Vama bili prelomni trenuci kada se rušio izvorni Dejton?
Na prvom mjestu to je bilo raspoređivanje NATO trupa i utvrđivanje međuentitetske granice, odnosno entitetske linije razgraničenja. To je bilo prvo mukotrpno polje našeg rada poslije Dejtona. Drugo je bila arbitraža za Brčko, treće arbitraža za Sarajevo, a četvrto je bila otimanje nadležnosti u oblasti spoljne bezbjednosti Srpske.
Potom je bilo nekoliko zakona kojima je oduzeta Republici Srpskoj fiskalno-finansijska nadležnost. To su bili najteži momenti. Naravno, tu je i odluka Ustavnog suda BiH na jednoj strani o takozvanoj konstitutivnosti naroda na cijeloj teritorijii BiH i poslije toga nekoliko odluka tog suda o oduzimanju nekih elemenata egzistencije i ponosa Srpske.
Veoma teški trenuci su bili i jedno potpuno sirovo raspolaganje neograničenom silom međunarodne zajednice i visokih predstavnika u obliku ataka na ljudska prava. Oni su ljudima bez suda oduzimali ono što se samo u sudskom postupku i na osnovu zakona može oduzeti.
S tim u vezi je bila i prinuda te prijetnja prinudom prema predstavnicima Srpske u zajedničkim organima i organima Republike Srpske ukoliko ne prihvate sve ono što im je visoki predstavnik nametao. Sve to daje jednu tužnu sliku nedemokratskog i protivpravnog ponašanja onih koji su tu došli da nas navodno nauče zakonitosti, ustavnosti, poštovanju sloboda i prava čovjeka i građanina. Oni su na čelu sa svim visokim predstavnicima zapravo na odlučujući način pogazili sve ono zašto su se navodno kod nas došli boriti.
Da li je bilo moguće spriječiti tu samovolju visokih predstavnika i dijela međunarodne zajednice?
Bilo je načina da se tome suprotstavi, ali je zato trebala hrabrost i veliki pasivni otpor koga nikakva strana sila ne bi mogla da slomi. I sam sam kažnjen odlukom visokog predstavnika koji me je 2006. godine odstranio sa svih javnih funkcija.
Pokušao sam tada ličnim primjerom da spriječim tu samovolju, tako što nisam htio da odstupim sa funkcije dok me fizički nisu uklonili. Imao sam sve argumente da je njihov postupak protivpravan jer nisam ni jedan pozitivan propis Republike Srpske i BiH povrijedio ni pogledom, a kamoli nekom svojom rječju, radnjom ili nekim drugim djelom.
Tu su stranci tada odigrali značajnu ulogu u Republici Srpskoj time što su podijelili političku javnost Srpske. Isti mehanizam koriste i danas samo što su sada uloge malo drugačije. To je ona stara latinska maksima, kojom su oni osvajali nove prostore, a to je: „Zavadi pa vladaj“.
Da je bilo pameti mi se 1997/1998. godine ne bi zaustavili i vratili par godina unazad, nego je trebalo da zajedno i jedinstveno stanemo na branik ustavnih prava Republike Srpske, slobodi javnog informisanja i slično. Sjetite se samo šta se tih godina radilo – od nasilnog gašenja lokalnih medija, pa do upucavanja nedužnih ljudi. Da je bilo sreće pa da su ljudi pružili masovni otpor, tada stranci ništa ne bi mogli da urade jer bi to bio zid koji ne bi smjeli da pređu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu