Podijeljeni smo prvo na zaposlene i one koji rade na crno, koji za ovo društvo zvanično ne postoje i o čijim pravima se i ne razmišlja. Vječiti rivali su, naravno, javni i privatni sektor, šefovi i podređeni, dugogodišnji radnici i pridošlice.
Kako radnici u Srpskoj da se bore za svoja prava kada složni ne mogu biti ni u kolektivu, mada svi imaju iste muke? Ljudi su generalno nezadovoljni mizernim platama, a posla imaju preko glave. Nerijetko jedan čovjek radi što bi trebala dvojica, nema ni slobodnog vikenda, ni praznika. Svako se boji da će, ako progovori, izgubiti i ovu crkavicu što ima.
Dok se u Evropi priča o četvorodnevnoj radnoj sedmici, kod nas je i nedjelja kamen spoticanja.
Da li je onda čudno što već godinama nemamo masovnih protesta radnika za 1. maj? Kako da se pobune kada jedni tog dana rade, drugi su konačno dobili slobodan dan koji će radije provesti s porodicom nego na ulici, trećima je zaprijećeno gubitkom posla, a četvrtima je vjerovatno i dobro, pa zašto da se zamaraju.
Kako se to naši radnici bore protiv nepravde? Najviše je onih koji pakuju kofere i zajedno s porodicom sele u inostranstvo, za boljim uslovima i platom, a na njihovo mjesto dolaze novi, koji će narednih nekoliko godina okretati točak.
Dio njih inat pokazuje kroz onu narodnu: “Ne možete me malo plaćati koliko ja mogu malo raditi”. Zato na, umjesto napretka, firme i društvo stagniraju.
I najgora opcija, oni koji pod izgovorom male plate uzimaju mito za svoj posao.
Teško da prvomajsko okupljanje sindikalaca na parkingu iza zgrade Vlade možemo nazvati pobunom, a opet, i takvo je bolje od svega što trenutno imamo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu