Ovaj hit je tek nostalgični je podsjetnik na vremena kada se na more išlo svake godine, preko sindikata, i kada odmor na Jadranu nije bio luksuz, čak ni za radnike za najskromnijim platama. Ali, danas su druga vremena.
Radnička odmarališta, u kojima se nekad ljetovalo bezbrižno, a često i besplatno, nestala su sa turističke mape. Neka od njih su devastirane ruševine, ničija imovina, zbog koje se vode beskrajni sudski sporovi.
Druga su privatizovana i pretvorena u luksuzne hotele, u kojima se danas za radnički minimalac može dobiti, otprilike, jedno noćenje s doručkom za četvoročlanu porodicu.
Moćna preduzeća
Sa privredne mape je nestala i većina nekad moćnih preduzeća, koja su imala odmarališta na jadranskoj obali, od Rovinja do Ulcinja.
Banjalučki gigant “Čajavec” je, prema nekim izvorima, imao nekoliko odmarališta na hrvatskom primorju. Postoji čak i urbana legenda da je u jednom o njih, onom u Rovinju, snimana TV sapunica “Vila Marija”.
Ta su odmarališta, u privatizaciji, izgubljena, kao i mnoge druge nekretnine propalog giganta. Kada je “Čajavec”, uoči svoje definitivne propasti, podijeljen na nekoliko preduzeća, u diobnim bilansima su se “zagubile” hiljade atraktivnih kvadrata.
O trošku sindikata
Milena Dodig, bivša sindikalka u Čajavečevoj “Elektromehaniki”, kaže da je ovo preduzeće imalo samo jedno, ali vrijedno, odmaralište – veliki hotel u Sumpetru kod Omiša, sa prostranom terasom i plažom.
Kako je i njen otac radio u “Čajavecu”, priča Milena, na toj se plaži kupala, još kao djevojčica, pedesetih godina prošlog vijeka. I kasnije je, sa svojom djecom, ljetovala na istoj destinaciji. Na moru se ostajalo, najčešće, deset dana i to za nula dinara – o trošku sindikata.
– I kod kuće i na moru svi smo mi živjeli kao velika složna i vesela porodica. Igrali smo odbojku na plaži, naša djeca su se družila, sve smo dijelili. Ne sjećam se da se ikad iko posvađao – sjeća se Milena.
Putovanje “fićom”
Banjalučka “Fabrika celuloze”, preteča kombinata “Incel”, imala je odmaralište u Poreču.
Banjalučanka Lana Jajčević (62) sjeća se kako se prije pola vijeka, sa roditeljima, provodila na moru.
– Putovali smo autobusom, kasnije “fićom”, satima smo se klackali do Rovinja. Spavali smo u sobama bez klime, hranili se u menzi i od zore do mraka visili na plaži, na kojoj nije bilo čak ni frižidera sa sladoledom – kaže Lana za Srpskainfo.
Njen otac je, podsjeća Lana, bio direktor fabrike, ali njena porodica zbog toga u odmaralištu nije imala nikakve povlastice. Nije bilo razlike između “direktorske” i “radničke” djece: svi su gologuzi trčkarali plažom i brčkali se u moru.
– Pred veče bi na plažu istrčala kuvarica i povikala: “Večera!” I mi bismo svi kolektivno, kao na pištaljku, pojurili u restoran. Poslije večere djeca bi igrala “ne ljuti se, čovječe”, a roditelji se kartali, pijuckali vino i razgovarali. Do deset bismo svi bili u krevetu – priča Lana.
Regres
Slično je, kaže, bilo i u Bristu, u odmaralištu “Električnog”, današnje “Elektrokrajine”, gdje je takođe ljetovala sa roditeljima. U vrijeme SFRJ radnici su mogli ljetovati ne samo u “svom”, nego i u odmaralištima drugih preduzeća, ako je bilo mjesta. Plaćalo se po istom principu: preko sindikata, na rate.
Desetodnevni boravak na moru za porodicu koštao je, otprilike, koliko je iznosio i regres, koji je redovno isplaćivan za godišnji odmor.
I velika preduzeća iz Sarajeva, Tuzle i Zenice uložila su mnogo novaca u izgradnju radničkih hotela.
Neum, jedini gradić u BiH na jadranskoj obali pedesetih godina prošlog vijeka je doživio bum, i to upravo kao grad sindikalnih odmarališta. Mnogi turisti ne znaju da je većinu najpoznatijih neumskih hotela sagradila radnička klasa.
Neum
Hotel “Zenit” je bio odmaralište Željezare Zenica. Hotel “Stela” su izgradili radnici kombinata “Soda SO”, odnosno preduzeća “Polihem” i “TDI”, koja su bila dio ovog giganta hemijske industrije iz Tuzle.
Hotel “Neum” je bio penzionersko odmaralište, u vlasništvu Fonda PIO. Hotel “Tat”, koji je kasnije pripojen kompleksu hotela “Stela”, bio je odmaralište radnika sarajevskog “Energoinvesta”. Svoje apartmane u Neumu su imali i radnici “Plive” iz Jajca i još nekoliko preduzeća.
I devastirana zdanja na top lokacijama na neumskoj obali nekad su bila raj za odmor radnika.
Šumarsko odmaralište i bivše odmaralište poštara iz BiH dvije su najatraktivnije ruševine na šetalištu uz more. Pošto ni 30 godina nakon raspada SFRJ nije pravno razriješeno čija je to imovina, nema ni investitora spremnih da u njih ulože milione maraka.
Licitacija
Bitka za nekad radničke kvadrate u Neumu i danas je aktuelna. Tako je ovih dana propala, ko zna koja po redu, licitacija za prodaju apartmana sarajevske firme “Feroelektro”, koji se nalaze pored hotela “Sunce”.
Prodaju apartmana, procijenjene vrijednosti 3,7 miliona KM, osporila je Opština Neum.
Radnici posrnulog preduzeća su očajni, jer su očekivali da će nakon prodaje apartmana, konačno, dobiti davno zarađene plate.
A direktor „Feroelektra“, Senad Smajić, ovaj potez neumske opštine je okarakterisao kao “pokušaj otimačine” kakva je, kako je naveo, već viđena “kada su u pitanju neki drugi objekti”.
Da je na djelu otimačina radničke imovine ubijeđen je i Sakib Kopić, predsjednik sindikata “Solidarnost” iz Tuzle i mali akcionar, koji se godinama bori za hotel “Stela”.
Ovaj atraktivni hotel sa najljepšom terasom u Neumu sagradili su radnici tuzlanskih preduzeća “Polihem” i TDI, i to 1991. godine, nekoliko mjeseci uoči izbijanja rata.
– Samo smo jednu sezonu koristili svoj hotel. Eto, ja sam u njemu spavao samo dvije noći. Danas u taj hotel možemo ući samo kao turisti, ali mi za to nemamo novaca. Čujem da samo jedno noćenje u sezoni košta 80 evra – kaže Sakib Kopić, koji je bivši radnik “Polihema”.
Podjela plijena
Kopić tvrdi da je, kada je u pitanju ne samo hotel “Stela” nego i druga bivša odmarališta u Neumu, na djelu “udruženi zločinački poduhvat nacionalističke mafije”.
– Bošnjački i hrvatski političari i tajkuni su podijelili plijen, a pošto je pravosuđe korumpirano i zarobljeno, niko im ništa ne može – tvrdi Kopić.
Kada je 2000. godine donesena odluka o privatizaciji “Polihema”, navodi Kopić, iz bilansa preduzeća je isknjižen hotel “Stela”, a to je najvrijednija imovina ove firme, koja je već 20 godina u stečaju.
– Hotel je, u stvari, duplo knjižen, jer su lopovi u Neumu osnovali neko svoje preduzeće, koje je upravljalo hotelom. Firma “Prerada” iz Splita, bliska hrvatskom tajkunu Miroslavu Kutli, navodno je uložila u “Stelu” 2,6 miliona maraka, ali na sudu je utvrđeno da za to ulaganje ne postoji nijedan validan dokaz. Prvobitno je odlučeno da se hotel neće privatizovati do konačne arbitraže OHR-a, ali ta arbitraža nikad nije provedena – navodi Kopić za Srpskainfo.
Sud
Dodaje da su, uprkos svemu navedenom, sudovi donijeli odluku kojom su “precrtana” vlasnička prava 1.129 malih akcionara, bivših radnika “Polihema” i hotela “Stela”. Oni, po njegovoj procjeni, polažu pravo na 40 odsto imovine hotela.
– Oteli su naš hotel, ali mi ne odustajemo. Ćeraćemo se još, ako treba i do Strazbura – kaže Kopić.
Na pitanje gdje danas ljetuje radnička klasa, Kopić spremno dogovara: Nigdje!
– Kako može neko ko rinta za minimalac od 500 KM misliti na ljetovanje. Kakvo more, radnici se bore da prežive – izričit je Sakib Kopić.
Stalno u putu
Na šta se danas, kada više nema odmarališta, svodi odlazak na more, za većinu radnika i radnica u BiH, svjedoči primer Banjalučanke Vesne (50), zaposlene u jednoj velikoj fabrici.
– U posljednjih nekoliko godina na more sam išla vikendom, uz izlet u manastir Ostrog. Krenemo u petak naveče, vozimo se do Ostroga, onda dan provedemo u manastiru, pa se spustimo do Budve ili Herceg Novog, i tu se cijeli dan kupamo. I naveče opet u autobus i kući – opisuje Vesna.
Dodaje da sada, kad su joj djeca porasla, sebi može priuštiti dva ili tri noćenja na moru, a to je, kaže, već “pravi godišnji odmor”.
Da je vikend na moru san radničke klase, svjedoči i istraživanje o položaju tekstilnih i obućarskih radnica u Bosni i Hercegovini, koje je provedeno uz podršku Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH.
Prvi put na moru
Darija (24), koja od osamnaeste godine radi u jednoj fabrici obuće za platu od 400 KM, anketarima se pohvalila da je prošlog ljeta prvi put otišla na more, na jedan vikend.
– Nadam se da ću idućeg ljeta imati novca da dva puta odem s drugaricama na vikend kupanje – rekla je Darija.
Za Mirjanu (33) i njenog supruga, koji su oboje fabrički radnici, čak je i vikend na moru nedostižan san.
– Naša djeca imaju pet i sedam godina i nikada nisu bila na moru. To im je neostvarena želja, sanjaju o tome. Iako smo i suprug i ja zaposleni, nemamo dovoljno novca čak ni da ih odvedemo na vikend na more – rekla je Mirjana, u anketi provedenoj u sklopu ovog istraživanja.
Socijalni turizam
Turizmolozi ističu da je takozvani “recesivni” ili “socijalni” turizam, koji najviše podsjeća na nekadašnja radnička ili penzionerska odmarališta na moru, dobra prilika za siromašne zemlje sa turističkim potencijalima, kakva je i BiH.
Stručnjaci tvrde da to nije socijala, nego komercijala, u kojoj je zarada nije zasnovana na visokim cijenama, nego na velikom broju turista.
Načelnik opštine Neum, Dragan Jurković, međutim, nije ubijeđen da bi to bila prava strategija za Neum, koji je do rata bio grad radničkih odmarališta.
– Mi planiramo da Neum pretvorimo u destinaciju dostupnu i cijenom i kvalitetom svim kategorijama turista. Cilj nam je da proširimo ponudu u seoskom turizmu u zaleđu Neuma – kaže Jurković za Srpskainfo.
Navodi da je u ovom gradu turistima, zvanično, na raspolaganju 8.000 kreveta, dok ih nezvanično “ima duplo više”. U prevodu, to znači da cvjeta biznis na crno.
Rasprodaja nostalgije
Upravo u mjestima u kojim su nekad bila radnička odmarališta pojedine male agencije danas nude “jeftine godišnje odmore na moru”.
Tako jedna prevoznička agencija iz Sanskog Mosta nudi ljetovanje na Pagu za 140 KM, odnosno u Vodicama za 130 KM. Ali, to “ljetovanje” podrazumijeva samo dva noćenja na spomenutim destinacijama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu