Zabava

Radmila Savićević je živjela ludi život "Voljela sam da se bijem sa dječacima i da jedem puter i šljive" (VIDEO)

Jedna od najvećih srpskih i jugoslovenskih glumica svih vremena, Radmila Savićević, napustila nas je prije dvadeset i jednu godinu, 8. novembra 2001. godine.

Radmila Savićević je živjela ludi život "Voljela sam da se bijem sa dječacima i da jedem puter i šljive" (VIDEO)
FOTO: YOUTUBE SCREENSHOT

Iza sebe je ostavila bezbroj anegdota i čuvenih replika koje i danas citiramo.

Radmila Savićević uživala je veliku popularnost i naklonost publike i smatrana je jednim od simbola jugoslovenskog glumišta.

Radmila Savićević je rođena 1926. u Kruševcu, kao Radmila Milenković. Majka Cana je bila samohrana krojačica, a osim Radmile imala je i dva sina. Jednom prilikom, glumica je istakla da je je svoj optimizam i vedar duh naslijedila upravo od nje.

– Optimizam nosim u sebi i naslijedila sam ga vjerovatno od majke. Smijeh je sreća, zdravlje i svim ljudima bih preporučila da se smiju kad im je najteže. Ispričaću vam nešto… Bila sam mlada, tek sam se udala. Moja svekrva Ljubica, prostirala je veš koji je sama oprala. Zimsko vrijeme, snijeg, konopac se pokida i sve pade. A ona je stajala i smijala se. A morala je sve iz početka da uradi. Eto, to su iskustva, koja se valjda i godinama stiču i nose u sebi – rekla je glumica za Blic davne 1997. godine.

Iako odrasla sa jednim roditeljem,a u kući je “bila gužva”, Rada je imala srećno i bezbrižno djetinjstvo, a gluma je privlači od najranijeg djetinjstva.

Pročitajte još

– Osim putera i šljiva, voljela sam da se igram pozorišta, voljela sam da se bijem sa dječacima, da pravim „kostime“. Recimo, jednoga dana sam uzela od mame veliki komad prave svile i stuštila se u dvorište, otvorila vrata od obora i isterala „tamnošnje“ prase. Zatim sam okačila svilu i, pozorište je bilo gotovo… Bilo je tu i baleta i komedija i tragedija, u haljinama od papira i krunama „od zlata”. (Male novine, Sarajevo, 22. 2. 1981.)

Odmah po završetku škole postala je član Kruševačkog pozorišta sa kojim je gostovala po celoj Jugoslaviji. Godine 1947. pridružila se Niškom narodnom pozorištu, a potom se vratila u Kruševac. Komitet je vratio u rodni grad uz obrazloženje: “Zašto bi Rada zabavljala Nišlije, kad može i naše?”

Godine 1956. postaje stalni član pozorišta u Nišu i tu igra u oko četrdeset komada. Savićevićeva je kasnije priznala da je u to vrijeme maštala da karijeru nastavi u Sarajevu, ali kada joj je Meša Selimović, direktor Sarajevskog narodnog pozorišta, ponudio angažman, ona je odbila.

– Pozorište je cijeli moj život. Često smo spremni da od teatra tražimo sve, ali rijetko se zapitamo šta smo mi dali tom teatru – rekla je Radmila jednom prilikom (Nada, 1977.) kao i:

– U Kruševcu sam počinjala, u Nišu sazrijevala, a u Beograd došla – da se poklonim i pokažem šta znam.

Pedesetih godina dvadesetog vijeka Radmila postaje prvakinja Beogradskog dramskog pozorišta i upravo u Beogradu, uz veliku pomoć i nagovor reditelja Aleksandra Đorđevića, upoznaje prednosti filmske umjetnosti, te 1961. snima i prvi film. Ona je poznata je po ulogama domaćica i žena iz nadora.

– Nisu me privlačile uloge kaćiperki i vrtirepki. Nekako sam uvijek voljela da igram zrele žene, žene pune životnog iskustva koje nešto mogu da pruže, koje znaju šta je to… živjeti život – rekla je Rada jednom prilikom, kao i:

– Nikad nisam umjela da budem dama. Ni u svom repertoaru nisam igrala uloge nekih gospoja. Uvijek sam imala uloge koje su zahtijevale najkraći, ali zato najteži put do gledaoca.“ (Glas, Banja Luka, 18. 5.1985.)

Iako je po ulogama svi pamte kao dobru domaćicu, istina je, ipak, bila malo drugačija:

– Ljudi koji me ovako znaju misle da sam ja kompletna domaćica. Međutim, moram da ti odam jednu malu tajnu: ja uopšte ne znam da mijesim. I strašno sam se namučila za Novu godinu. Ja sam jednu tortu mijesila šest, sedam sati i došlo mi je da je bacim kroz prozor jer je to strašno komplikovano za mene. Sve što mora da se mjeri – ja to brate kad kuvam radim sve od oka, po ukusu, sasvim… nekako drukčije, tu sam na svom terenu. (TV novosti, 8. 3. 1974.)

Pažnju na sebe je skrenula 1968. u filmu “Višnja na Tašmajdanu”, gdje je igrala razrednog starješinu. Popularnost stiče kao Violeta u “Kamiondžijama”, djevojka zaljubljena u Paju Čuturu (Pavle Vuisić), i kao baka Vuka u “Pozorištu u kući”. Godine 1976. snima TV seriju “Babino unuče”, da bi potom igrala u seriji “Vruć vetar”. Krajem osamdesetih tumači lik sekretarice Žarke u “Boljem životu”, a godine 1993. njena karijera dolazi do vrhunca ulogom Riske Golubović u seriji “Srećni ljudi”. Njena poslednja uloga bila je Dostana u “Porodičnom blagu”.

– Gluma je nešto najljepše što se meni desilo. Jer, ne vjerujem da bih u bilo kom drugom poslu bila toliko uporna i istrajna. Spadam u red onih koji misle da uvijek mogu više i bolje da urade. Možda je to baš ono što me je držalo sve ovo vreme. (Politika ekspres, 12. 10. 1996.)

Osim po vedrom duhu i večito nasmijanom licu, Radmila Savićević zauvijek će ostati upamćena po ulogama baka i dobronamjernih, prostodušnih žena sa sela, piše Blic.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu