Pre nekoliko godina skakala je padobranom, a nije odoljela ni čarima adrenalinskog parka (“to se uzbuđenje ne da opisati!”). Ima tome dvije godine kako je sa začuđujućom lakoćom preboljela koronu iako je u bolnici, zbog istovremenog naprsnuća kuka, ležala gotovo nepokretna skoro mjesec dana.
Zaraslo, prošlo, a dva-tri mjeseca kasnije, kad se osovila na noge, sjela je na autobus za Paragovo, odakle je “odrapila” par kilometara po Fruškoj gori. Mašta i o još jednom spuštanju padobranom, Bože zdravlja.
Sve ovo ne bi bilo nikakvo čudo, da Novosađanka Mirjana Mihalek nema pune 93 godine! Iako djeluje krhko, ova baka je vitalnija i energičnija od upola mlađih i ne miruje ni trena.
– Tog ljeta, nakon što sam se oporavila od korone, sjela sam u avion za Krk i odatle se trajektom prebacila do Cresa, gdje moja rođaka ima kuću. Svaki dan sam išla na plivanje, sama, šta fali?! Svi bi nešto da pomognu, da idu sa mnom da me čuvaju, ali neću da opterećujem ljude. Radim ono što mi se sviđa, dok još mogu, neću da me nadgledaju – priča uz smijeh šarmantna gospođa Mihalek.
Dodaje da je njen dan ispunjen do posljednje minute.
– Kuvam, perem, spremam, sve sama postižem, hvala bogu. Pomogne mi snajka Radmila, kad je tu. Volim da pročitam dobru knjigu, slušam omiljenu muziku, a nisam odoljela ni društvenim mrežama, malo-malo pa sam na Fejsbuku ili Skajpu. Kad mi nadođe inspiracija, odsviram nešto na klaviru ili harmonici. Još nisam za staro gvožđe – kaže ne bez ponosa, ističući da je te instrumente, uz violinu pride, naučila da svira u srednjoj muzičkoj školi, gdje je bila jedan od četiri maturanta prve posleratne generacije.
Prva i jedina ljubav
Gospođa Mihalek potiče iz poznate vojvođanske porodice Čenejac: njen otac Branko, jedan od najplodnijih kompozitora tamburaške muzike, biješe vrstan muzički pedagog i horovođa, pa se u njihovom domu vječito pjevalo i sviralo.
Državnu muzičku školu (kasnije je preimenovana u “Isidor Bajić”), Mira je upisala zajedno sa Ivanom Mihalekom, mladićem kojeg je upoznala na folkloru, u čuvenom KUD “Svetozar Marković”. Bila je to ljubav na prvi pogled, a nakon što su maturirali, jedva punoljetni, zaposlili su se u toj školi kao muzički pedagozi – i odmah se vjenčali.
Ubrzo im se rodio sin prvenac Dušan, nekoliko godina kasnije dobili su Mišu, ali obaveze u školi i oko djece nisu ih spriječile da se okrenu ostvarenju najvećeg sna, studijama na Muzičkoj akademiji u Beogradu.
– Upisali smo pedagoški smjer, a na predavanja smo putovali u cik zore, klackajući se vozom do prestonice. A do tog voza, od Sremske Kamenice, gdje smo stanovali s našim sinovima, stizalo se svakako, čamcem, biciklima, po ledu, snijegu… Ništa nam nije bilo teško, sve smo postizali i diplomirali smo sa samim desetkama – priča simpatična gospođa koja je kasnije kao muzički pedagog radila u brojnim školama, ali joj je u najljepšem sećanju ostala Specijalna škola “Dr Milan Petrović”, gdje je podučavala djecu s posebnim potrebama.
Potom je prešla za korepetitora u KUD “Sonja Marinković”, dok se njen muž posvetio osnivanju Tamburaškog orkestra Radio Novog Sada koji je pod njegovim vođstvom postao najbolji orkestar te vrste u ondašnjoj Jugoslaviji.
Od Prokletija do Aalpa
– Dušu smo odmarali planinareći. Za pedeset godina braka obišli smo gotovo sve jugoslovenske planine – tri puta sam se penjala na Triglav, verala se po Čakoru, Prokletijama, Rtnju, Goču… Kasnije, kad smo kupili fiću, pohodili smo Alpe u Italiji i Austriji – nabraja Mira Mihalek, ističući da su ona i suprug uporedo gradili uspješne karijere i prenosili djeci ljubav prema muzici i planinarenju.
Stariji, Dušan, krenuo je stopama roditelja: završio je Akademiju i godinama je bio vrlo uspješan urednik Muzičkog programa Radio Novog Sada. Svojevremeno se čak okumio sa Ivom Pogorelićem kojem je omogućio da vježba u Studiju M, na klaviru koji je bio najbolji u tadašnjoj Jugoslaviji. Od 1999. živi u Izraelu, gdje je u prvo vrijeme bio direktor Muzičkog centra, da bi karijeru, nakon što je pod stare dane diplomirao turizmologiju, nastavio kao jedan od najboljih turističkih vodiča kroz Svetu zemlju.
Mlađi sin Miša, majstor svjetla u Srpskom narodnom pozorištu, nije dočekao penziju – pokosila ga je teška bolest nekoliko godina nakon što mu je preminuo otac.
Onako kako bi Ivan volio
– Poslije te 2004, kad sam izgubila svog Ivana, ništa više nije bilo isto. A onda je otišao Miša i srušio mi se čitav svijet. Dušan je tada uveliko živio u Izraelu, ostala sam sa snajom, Mišinom suprugom, i njihovo dvoje djece. Morala sam da nastavim dalje, nije bilo druge. Odlučila sam da pokušam da živim onako kako bi Ivan volio – da planinarim, doduše samo po Fruškoj gori, da proučavam istoriju našeg muzičkog stvaralaštva i skupljam dragocjenu građu, da se viđam s prijateljima, odlazim na koncerte i u pozorište, i, naravno, da se unucima koji su tada već bili odrasli. U Izrael, kod Dušana, ranije sam odlazila dosta često, u posljednje vrijeme sam to malo prorijedila, imam toliko toga još da uradim, plašim se da neću stići. Dođe on ovamo svakog ljeta, ostane nekoliko mjeseci, lijepo se družimo, razmjenjujemo informacije i iskustva o našim muzikološkim istraživanjima, odlazimo u goste, slušamo muziku, posjećujemo izložbe… Prošle godine bili smo na Betoven maratonu, od podne do kasno uveče, baš sam uživala – kaže gospođa Mira. piše Žena Blic.
Sa širokim osmijehom ističe da je bogata žena: njena dva sina podarila su joj šestoro unuka, ima trinaestoro praunučadi, svoje, i još četvoro od prerano preminule sestre. Ne viđa ih često, pogotovo one koji su u Izraelu, ranije su s njom, kad se svi skupe u Novom Sadu, odlazili u Frušku goru, ali bez gorčine konstatuje da im vjerovatno više nije zanimljivo da se druže sa prabakom.
Ali, prabaka je zaista nešto drugo od onoga kako zamišljamo žene tih godina. Ne po izgledu, već duhom, koji je još uvijek svež, bistar, radoznao, željan novih podviga i akcija. Neumoran. Ono što je nedavno učinila u čast omiljenog profesora Dušana Stulara, poznatog i priznatog kompozitora, vrsnog muzičkog pedagoga i korepetitora u Srpskom narodnom pozorištu, zaista je ravno podvigu.
Uspjela je, poslije višednevne potrage, da pronađe njegovu humku na novosadskom Novom groblju i ostala je zatečena njenom zapuštenošću, pa je čvrsto odlučila da ne dozvoli da umjetnik koji je toliko zadužio grad ostane skrajnut i zaboravljen. Uputila se u novosadsko udruženje Slovenaca “Kredarica”, gdje je ubedljivo obrazloživši svoju molbu da se izmire dugovi za grobno mjesto, naišla na razumijevanje.
O svom trošku uredila je njegov grob, obilježila ga krstom, postavila ploču s imenom i posadila cvijeće. Ostaje joj, veli, da se nada da će neko poslije nje preuzeti brigu o posljednjem počivalištu novosadskog muzičkog velikana.