Pastirski posao je katastrofa. Angažovani ste 24 sata. Tokom cijele godine ste na planini, radite po kiši, gradu, snijegu, mećavi… i opravdano je što ljudi traže više od hiljadu evra za ovaj posao, vjerujte mi. Dvije godine radim ovo, a da sam znao da će biti ovako ne bih pristao ni za 2.000 evra da mi plate – kaže Rade u ispovjesti za “Blic”.
On opisuje svoj uobičajeni radni dan sa oko 140 ovaca.
– Ustajem ujutro u četiri sata, popijem kafu i prvo idem da obiđem ovce da vidim da li ima neko novo jagnje. Zatim čistim korita gdje im stavljam hranu, malo im dam soli i žita i čim se makne rosa, vodim ih u planinu. Tada počinje jurnjava sa njima koja traje traje cijeli dan. Znači, nema ni doručka. Cijeli dan sam u pokretu. Može da se predahne sat-dva jedino oko podneva. Ako je ljeto i vrućina ovce odmaraju najviše tri sata i to je jedini odmor u toku dana. Poslije toga idem sa ovcama i do pola osam uveče sam na nogama. Na kraju dana prvo sjednem da dođem sebi – opisuje svoje dnevne obaveze.
Kaže da je ovaj posao posebno naporan na planini gdje ima vukova na svakom koraku i tu mu najveću i jedinu pomoć pružaju dva psa šarplaninca.
– Evo i jutros su mi na stado udarili vukovi. To je jezivo, bolje da vam ne pričam kako to izgleda. Vukovi udare u stado i onda se ovce raštrkaju na sve strane. Jutros su napali i ženku šarplaninca, to je bilo toliko strašno da je ona pobjegla meni u noge. Ako uspiju da odvoje stado od tebe, onda možeš samo da brojiš zaklane ovce. Jer vuk ne zakolje jednu ovcu, on ide redom – priča povišenim glasom ovaj pastir.
Njemu, kaže za dvije godine vukovi nisu napravili nikakvu štetu, ali mnogi su tako ostali bez ovaca.
– Dobra su mi ova dva šarplaninca i ja pazim to stado kao da je moje, ali vjerujte mi da ponekad ne mogu ni da jedem od umora. Često čim zatvorim stoku uveče legnem da spavam – ističe Rade.
Slobodnog vikenda ni odmora nema, a o ljetovanju ne može ni da razmišlja.
– Ne razumijem da neki čobanin može da ode na more i u banju, ko što pričaju da nude neke gazde, ja sam jedino “bio na odmoru” kad me stisla bolest. Morao je da dođe sanitet po mene da mi daju infuziju, odvezli su me za Beograd, gdje sam dobio još tri infuzije – prisjeća se on i dodaje da je sasvim opravdano da pastiri traže veće plate za ovaj posao.
– Ljudima zvuči čudno što niko neće ovo da radi za male pare. Negdje do prošle godine, do proljeća je bilo da su čobani plaćeni oko 500, 600 evra i sada je opravdano skočila ijcena na 1.000 evra jer neće čobani za manje da se bave stokom. Neće ni mlađi ljudi ovo da rade. Sad da im ponudite 1.500 evra neće izdržati ni mjesec dana, siguran sam – tvrdi on.
Njegova primanja, kaže nisu ni približna ovim ciframa jer on mjesečno zarađuje oko 35.000 dinara i to što mu gazda kupuje cigare. Kaže da trenutno nema drugi način da zaradi ali nada se da će uskoro u penziju.
Inače, Rade nije oduvijek pastir. Živio je skromno sa porodicom u Beogradu i radio u državnoj firmi. Onda je njegov sin prije, kako kaže, pet, šest godina imao operaciju na srcu i od tad ne može da vrati dugove, a bio je prinuđen da on i supruga podignu kredit. Ubrzo je i Rade dobio dijabetes i tada je odlučio da promijeni sredinu i način života nadajući se da će njemu prijati priroda te da će više zaraditi za porodicu.
– Od jedne skromne porodice koja je normalno živjela u Beogradu dovedeni smo do propasti od kad sam počeo da čuvam ovce. Ja sam pred penzijom i razbolio sam se, bio sam pet mjeseci u bolnici pa sam mislio da će mi prijati promjena, da odem iz gradske gužve na čist vazduh, uz fizičku aktivnost… Naravno, mislio sam i da može da se zaradi čuvajući ovce…ali sam se grdno prevario. Evo ne mogu više ni zdravstveno da izdržim, noge mi otkazuju, zimus sam se jedva izvukao – priča zamišljeno Rade, ali nema više vremena za razgovor, mora da se posveti ovcama, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu