Ono što im je bilo dozvoljeno u tih osam sati jeste da pišu, crtaju, čitaju, pjevaju, šetaju i bave se sličnim aktivnostima.
Autorka eksperimenta željela je da dokaže radnu hipotezu da savremeni tinejdžeri nisu u stanju da zaokupe sami sebe i da su potpuno nesvjesni svog unutrašnjeg svijeta.
Prema pravilima eksperimenta djeca su sutradan imala zadatak da ispričaju kako su doživjeli ovaj test. Psihološkinja je svim učesnicima savjetovala da u slučaju prevelike anksioznosti, nelagode ili napetosti obustave eksperiment, te da zabilježe vrijeme i razlog njihovog prekida.
Rezultati su bili u najmanju ruku šokantni, a uzmite u obzir da je eksperiment sproveden prije deset godina, kada je tehnologija ipak bila daleko manje zastupljena nego što je to danas slučaj.
Od 68 učesnika samo troje je završilo eksperiment – jedva djevojčica i dva dječaka. Tinejdžerka je tokom osam sati zapisivala svoja osjećanja u dnevnik.
Jedan od dječaka proveo je osam sati praveći maketu jedrenjaka, uz pauzu za ručak i šetnju psa. Drugi je prvo sortirao i sistematizovao svoje kolekcije, a zatim se bavio presađivanjem cvijeća. Ni jedan ni drugi nisu imali nikakve negativne emocije tokom eksperimenta i nisu primijetili pojavu „čudnih“ misli.
Troje učesnika eksperimenta prijavilo je da su im se pojavile „samoubilačke misli“, a petoro je doživjelo napade panike. Kod 27 tinejdžera zabilježeni su simptomi poput mučnine, znojenja, vrtoglavice, talasa vrućine, bolova u stomaku… Skoro svako od njih prijavio je osjećaj straha i anksioznosti.
Interesovanje i uzbuđenje uoči nove situacije i suočavanja sa samim sobom splaslo je skoro kod svih učesnika do početka drugog ili trećeg sata. Samo deset tinejdžera koji su prekinuli eksperiment osjetilo je anksioznost poslije tri ili više sati samoće.
Šta su sve tinejdžeri radili tokom eksperimenta?
– jeli su
– čitali su ili pokušavali da čitaju
– uradili su neke školske zadatke (to je bilo za vrijeme raspusta, a mnogi su se iz očaja latili udžbenika)
– gledali kroz prozor ili se „vukli“ po stanu
– išli napolje, do prodavnice ili kafića (u eksperimentu je bila zabranjena komunikacija, ali je bilo dozvoljeno razmijeniti nekoliko prijekopotrebnih riječi sa prodavcima ili kasirima)
– slagali slagalicu ili lego kocke
– crtali ili pokušavali da crtaju
– igrali se sa psom ili mačkom
– očistili sobu ili stan
– kupali se
– bavili se fizičkom aktivnošću
– zapisivali svoja osjećanja ili misli
– svirali klavir, gitaru ili flautu
– troje je pisalo poeziju ili prozu
– jedan dječak je skoro pet sati putovao po gradu mijenjajući autobuse i trolejbuse
– jedan dječak je otišao u zabavni park, ali je za tri sata počeo da povraća
– jedan dječak je prepješačio cijeli grad
– jedan dječak je otišao u Zoološki vrt
– jedna djevojčica se molila
– jedna djevojčica je otišla u muzej
Šta su uradili poslije eksperimenta?
Skoro svi su u nekom trenutku pokušali da zaspu, ali niko nije uspio da iskorijeni „glupe“ misli koje su im se opsesivno vrtjele u glavi.
Po prestanku eksperimenta 14 tinejdžera je odmah ušlo na društvene mreže, 20 je kontaktiralo svoje prijatelje, troje roditelje, a petoro je otišlo u goste kod svojih drugara. Ostali su uključili televizore ili počeli da igraju kompjuterske igrice. Pored toga, skoro svi su odmah uključili muziku ili stavili slušalice na uši.
Svi strahovi i simptomi su nestali odmah nakon završetka eksperimenta. Zanimljivo je da je 63 tinejdžera prepoznalo eksperiment kao koristan i zanimljiv za samospoznaju. Šestoro učesnika su sami ponovili eksperiment i tvrde da su uspjeli nakon više pokušaja.
Kada su tinejdžeri analizirali ono što im se dešavalo tokom eksperimenta, 51 osoba je koristila fraze kao što su „zavisnost“, „doza“, „povlačenje“, „ispostavilo se da ne mogu da živim bez…“, „treba mi sve vrijeme“… Svi su bez izuzetka rekli da su bili strašno iznenađeni mislima koje su im padale na pamet tokom eksperimenta, ali nisu bili u stanju da se pozabave njima zbog pogoršanja njihovog opšteg stanja, prenosi Nova.rs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu