Neke stvari je dobijao preko reda, ponekad i s manje zasluga i, kako kaže, za to su krivi njegovo ime i prezime. Znao je većinu beogradskih kafana gdje je uz piće vodio najrazličitije razgovore i stekao neke od najboljih prijatelja.
Bio je ponosan na sve što je uradio, pa i na ono što je, namjerno ili slučajno, propustio. Strasno je volio dva puta u životu i bio je srećan zato jer je imao kćerku Milicu. Bez glume ne bi mogao da postoji, i znao je da će raditi do kraja svog života. Tako se i desilo – umro je 10. novembra 2011. godine u Beogradu.
A ovo je njegova životna priča ispričana “iz prve ruke”, njegovim riječima:
– Tata mi je porijeklom sa Banije, a ja sam rođen u Zagrebu, dva dana prije početka Drugog svjetskog rata. Pošto je otac nešto ranije morao da pobjegne iz Hrvatske i nastavi službu u Čačku, nije ni znao da je 4. aprila dobio sina. Majka mu je na rastanku rekla da će muškom djetetu dati ime po njegovom ocu. Djed Petar je umro još 1906., tako da je odluka da se zovem po njemu dio tradicije – ranije se tako radilo, a to ni danas nije rijetkost. Ponekad sam bio povlašćen zbog imena, naročito u vojsci. Kada su me jednom prozvali Kralj Petar, jer se tamo prvo izgovara prezime pa ime, svi su se okrenuli, dobro me pogledali i zapamtili o kome se radi. Nisam imao neprijatnosti, istina, neki ljudi su pričali da su nerijetko u kafani uzvikivali: Živio Kralj Petar, pa su ih hapsili. Trebalo im je vremena da objasne kako se to odnosi na glumca – pričao je on.
Rat je bjesnio pa je i Petrova majka, odmah poslije njegovog krštenja, sa bebom u naručju napustila hrvatsku prestonicu. Tako su dospjeli kod rođaka u Srem. Bila su to veoma teška vremena, ali djeca, uprkos svemu, nisu primjećivala opasnost niti su osjećala strah.
– Omiljena igračka nam je bila krpenjača, lopta koja se pravila od čarapa umotanih u krpe. Sjećam se prve čokolade i pomorandže, neobične narandžaste voćke koju sam probao tek kad mi je bilo osam godina. Roditelji su mi predavali u tamošnjoj gimnaziji, pa su me vodili na đačke priredbe. Bili su to veseli prizori u kojima sam uživao. Školarci su igrali oko logorskih vatara i recitovali, što je kasnije uticalo da se opredjelim za glumu. Kao sedmogodišnjak krenuo sam u osnovnu školu, u razredu nas je bilo 80 i ne znam kako je učiteljica Ljuba mogla da nas savlada. Služila se raznim metodama podučavanja koje bi generacijama iz ovog kompjuterskog doba sada bile neprihvatljive i strane – prisjećao se glumac.
Svoju prvu ulogu, lik Toze Čvarka, odigrao je s 11 godina u predstavi Seoska učiteljica Svetolika Rankovića, za koju se prijavio kad je pozorišna ekipa ušla u njegov razred da izabere glumca., i od onda nije prestajao da glumi – do kraja života.
S glumicom Narodnog pozorišta Ljiljanom Gazdić, oženio se 1971. godine. Samo dvije godine kasnije, rodila im se kćerka Milica, danas pozorišni reditelj. Poslije skoro tri decenije brak se raspao. Smatrajući da za ljubav nikad nije kasno, one je imao hrabrosti da ponovo voli do daske i oženi se balerinom Sonjom Divac.
I dok su mnoge njegove kolege privatnost čuvale daleko od očiju javnosti, Petar se nikad nije trudio da je sakrije po svaku cijenu, prenosi Novosti Magazin.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu