Ona je rođena u Beogradu, okružena porodičnom ljubavlju, a sa 12 godina se prvi put stvarno zaljubila.
Imala je isto ime kao jedna voćka, imala je smijeh koji je odzvanjao. Sjećam se njenih krupnih, tamnih očiju, i kako bi prekrstila ruke kad bi se naljutila. Sjećam se njenog glasa, čak i danas, kao da smo opet u parkiću kod njene zgrade – opisala je Kristina svoju mladalačku ljubav, u emotivnoj poruci na društvenim mrežama.
Tu je navela da je zbog svojih osjećanja i ljubavi ubrzo postala predmet iživljavanja.
– Na ulici su mi dobacivali, postavljali mi neprijatna i neprimjerena pitanja. Potpuni stranci su osjećali da imaju pravo da mi priđu i da mi prijete klanjem.
Kad sam imala 17 godina silovao me je poznanik koji je mrzio pedere, i koji je mislio da su lezbejke dobre samo za jednu stvar. Od 13. do 18. godine, bila sam proganjana od strane prvog muškarca koji mi je pokazao kakav je osjećaj kad te neko mrzi, kad neko misli da tvoj život ne vrijedi ništa. Proganjao me je da bi se postarao da nikad ne zaboravim šta mi je uradio, da nikad ne zaboravim gdje mi je mjesto – opisuje situaciju u kojoj se godinama nalazila.
Ona u poruci podsjeća i da uprkos svemu što je doživjela voljela, i još uvijek voli ovaj Beograd i ovu Srbiju i sve u njoj.
– I znam da sam veći patriota od bilo koga ko se krije iza zastave, iza grba, iza himne, iza Srpskog pokreta Dveri, jer ja svoju zemlju volim iako me odbacuje, iako me neosnovano optužuje da sam kriva za njenu propast, iako me gura i šalje u neke daleke, meni strane zapadne zemlje. U zemlje gdje ne mogu čuti jezik koji priča moja majka, gdje nema mirisa i ukusa da me podsjete na djetinjstvo, i bezbrižne, srećnije dane. Volim svoju zemlju, koja nas dijeli na svoje “građane” i “LGBT populaciju”, kao da smo došli iznebuha, niotkuda, bez majki i očeva, bez korijena. Volim svoju zemlju iako mi uskraćuje moja prava, koja su mi zagarantovana rođenjem, a ipak moram svaki dan da se borim za njih. Moje dostojanstvo, zagarantovano Ustavom Republike Srbije – ističe ona.
Nakon svega što je preživjela kaže da i dalje mora da moli i zahtijeva da se na nju i na njih gleda kao na ljude.
– Ja sam nečije dijete, nečija sestra, nečija unuka, sestričina. Nečiji prijatelj. Nečija djevojka. Ja sam voljena. I volim zauzvrat. Snažno i bez pitanja.
https://www.facebook.com/kristina.kastelec/videos/1800850093307657/
Volim uprkos tome što mi je u bezbroj navrata oduzeto dostojanstvo, i osjećaj bezbjednosti, i pravo da zasnujem porodicu jednog dana. Čak i onim danima kada me napadi panike drže zatvorenu u kući, čak i onim danima kada se plašim i sopstvenog kreveta i kada ne mogu da podnesem ni dodir pun ljubavi.
Kada se sve loše što mi se desilo, što mi je urađeno, sav bol i strah i tuga čini većim od svih lijepih i divnih i predivnih stvari i ljudi kojima sam okružena.
Čak i tad, volim. I opraštam. I idem dalje – napisala je između ostalog Kristina Kastelec u poruci na društvenim mrežama.
Inače, Kristina je prije dvije godine učestvovala na sastanku u Narodnoj Skupštini Srbije na kome je prisustvovao veći broj LGBT aktivista i aktivistkinja. Iako nije planirala, iznenada je odlučila da stane za govornicu isprovocirana poslanicom koja je rekla je kako nikad nije dobila dokaze da LGBT populacija doživljava veći stepen nasilja od ostatka populacije.
Kristina je tada u osnovnim crtama govorila o ovim problemima, a zatim je na društvenim mrežama podijelila sve ono što tamo nije rekla, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu