To što će 1. maja nezaposlena mladež i letargična studentarija izaći na izletišta, da dan provede uz skromni roštilj i hektolitre jeftinog piva, nema mnogo veze sa suštinom ovog praznika.
Ko se još sjeća hiljada radnika i radnica širom planete, koji su, tokom 19. i 20. vijeka, ginuli i rizikovali da svoju djecu ostave bez hljeba, da bi se izborili za: osmočasovno radno vrijeme, zdravstveno i penziono osiguranje, dostojanstvenu platu za dostojanstven rad? Uostalom, iz sjećanja se gube i tekovine njihove borbe, koje danas mngima zvuče kao davno izgubljeni socijalistički san.
Nijedan sindikat u Srpskoj, pa ni onaj najbrojniji, neće 1. maja izvesti svoje članstvo na ulicu. Primirili su se čak i željezničari, kojima zbog famoznog restrukturiranja nad glavom vise otkazi ili prisilna sirotinjska penzija.
A razloga za protest ima sijaset. Nakon po radnike katastrofalnog Zakona o radu, u RS je aktuelno pakovanje izmjena Zakona o štrajku, kojma bi moglo biti obesmišljeno i dokinuto još jedno od temeljnih radničkih prava pravo na pobunu protiv eksploatacije.
Poslodavci i vlast u nezvaničnoj su, ali interesima zacementiranoj koaliciji. Fondovi penzijskog i zdravstvenog osiguranja su pred pucanjem, a sindikati razjedinjeni i zabavljeni sami sobom.
Dakle, jezivo teško i nesigurno vreme za sve koji žive od svog rada, bili oni doktori nauka, činovnici ili bauštelci. A svi ćute.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu