Zastrašujuća fotografija djeteta koje bježi od smrtonosnog napada definisala je ne samo Vijetnamski rat već i 20 vijek, piše CNN, ukazujući na taman dim koji se diže uvis, mlada lica na kojima je ispisan teror i bol i vojnike južne vijetnamske armije koji idu iza uplašene djece.
Zvaničnog naziva “Teror rata”, fotografija je bolje poznata kao “napalm djevojčica”, imenovana po devetogodišnjakinji u centru fotografije.
Ta djevojčica, Fan Ti Kim Fuk, živa je i danas, a crno-bijelu sliku snimio je 8. juna 1972. fotograf agencije Asošijeted Pres Huin Kong Ut, poznatiji kao Nik Ut. On je za taj snimak dobio Pulicerovu nagradu, a istovremeno je djevojčici spasao život. Fuk je preživjela povrede zadobijene u napadu, djelimično zahvaljujući Utu koji je pomogao djeci nakon što ih je fotografisao. On je odveo Fuk u najbližu bolnicu i zahvaljujući novostečenom publicitetu, kasnije je zbrinuta u specijalnoj bolnici u Sajgonu. Pola vijeka kasnije, njih dvoje su i dalje u redovnom kontaktu i koriste svoju priču da šire poruku mira.
– Nikada neću zaboraviti taj trenutak – rekla je Fuk za CNN u video pozivu iz Toronta u kojem danas živi.
“Vidjela sam bombe kako padaju”
Fuk i njena porodica sklonili su se sa drugim civilima i južnovijetnamskim vojnicima u budističkom hramu. Kad su čuli kako avioni njihove sopstvene armije prelijeću, vojnici su im rekli da bježe, plašeći se napada. Nažalost, grupu civila su zamijenili za neprijatelje.
– Okrenula sam glavu i vidjela avione, vidjela sam kako padaju četiri bombe. Onda je iznenada svuda bila vatra, moja odjeća je izgorjela od te vatre. Tog trenutka nisam vidjela nikoga oko mene, samo plamen – sjeća se Fuk.
Sve je oko nje gorjelo, drveće je bilo pretvoreno u užarene baklje, njena leđa i lijeva ruka bili su zahvaćeni plamenom, a ona je samo razmišljala o tome kako će je opekotine nagrditi i kako će je zbog toga ljudi drugačije gledati.
– Biću ružna, više neću biti normalna – mislila je dok je u šoku poderala ostatak svoje odjeće i otrčala niz put, slijedeći svog starijeg brata.
Ut, koji je tada imao 21 godinu, bio je među nekoliko novinara smještenih van sela. On je povrijeđenu djevojčicu odveo u bolnicu gdje je dobio obećanje ljekara da je neće zaboraviti.
– Vidio sam je kako trči i vrišti “Vruće, vruće!”. Kad sam je fotografisao vidio sam da je njeno tijelo teško opečeno i želio sam odmah da joj pomognem. Spustio sam svoju opremu na put i polio je vodom – priča Ut čiji je stariji brat poginuo u Vijetnamskom ratu.
Povrijeđenu djecu smjestio je u svoj kombi i odvezao ih u obližnju bolnicu, gdje su mu rekli da nema mjesta i da mora da ih preveze u Sajgon.
– Rekao sam da ako prođe još jedan sat (bez tretmana) ona će umrijeti – rekao je Ut, dodajući da se plašio da je Fuk već umrla u njegovom kombiju.
Djevojčica je ipak preživjela i primljena je u bolnicu na Utovo insistiranje. On je radnicima bolnice pokazao novinarsku iskaznicu i rekao im da će čitav svijet vidjeti sliku te djece u novinama sljedećeg dana.
– Ako jedno od njih umre, bićete u problemu – zaprijetio je ljekarima, kako je rekao u ranijem intervjuu Veniti Feru.
“Nije mi se dopala ta fotografija, ali sada shvatam njenu moć”
Kada je po povratku u Sajgon razvio fotografiju svi su mislili da neće biti objavljena zbog striktne politike AP koja je zabranjivala prikazivanje golotinje.
Urednik Horst Fas, kojem je bio dovoljan jedan pogled da shvati značaj fotografije, odlučio je da je ipak objavi i nije pogrešio. Snimak, koji će nekoliko dana kasnije šokirati svjetsko javno mnjenje, iste godine će dobiti Pulicerovu nagradu.
Fotografija je postala slavna, ali ne i Kim Fuk koja je nakon 14 mjeseci liječenja napustila bolnicu i nastavila da živi u svom malom selu, nadomak kambodžanske granice. Dvoje njenih rođaka je poginulo u bombardovanju. Nekoliko godina kasnije, vijetnamska vlada ju je poslala na studije na Kubu gdje je upoznala svog muža, s kim će 1992. pobjeći u Kanadu.
– Kao dijete sam se sramila. Nije mi se uopšte dopadala ta fotografija. Zašto me je slikao? Nisam to željela da vidim – sjeća se Fuk.
Prošlog mjeseca su ona i Ut, kojeg zove svojim “ujakom”, poklonili kopiju fotografije papi Franji u Vatikanu.
– Shvatila sam da je ta fotografija postala moćan poklon za mene i da mogu da je koristim da radim za mir, jer ta slika me proganja. Sada mogu da pogledam iza i prihvatim to. Veoma sam zahvalna što je Ut snimio taj istorijski trenutak i užase rata, jer to može da promijeni svijet. Taj trenutak je već promijenio moje stavove i uvjerenja – ja mogu da pomognem drugima – priča Fuk.
“Više nisam žrtva rata”
Ona i dalje ima bolove zbog povreda pretrpljenih kobnog dana prije 50 godina. Nedavno je bila na laserskom tretmanu u SAD. Ali, život se nastavlja. Fuk danas ima dvoje djece i kaže da “više nije žrtva rata”.
– Ja sam preživjela i imam priliku da radim za mir – rekla je ona.
Ut, danas u penziji, i dalje vjeruje u moć ratne fotografije. Govoreći o ratu u Ukrajini on je ukazao da je “disciplina sada jednako važna kao što je bila u Vijetnamu” i da kumulativni efekt mnoštva fotografija iz različitih izvora, kakvim se danas zasipaju čitaoci, može imati isti uticaj kao jedna, kultna slika iz prošlosti, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu