Ako se vratimo nekoliko godina unazad, takvih primjera je mnogo. Ako ostanemo u sadašnjosti, takođe ih ne manjka. Davne 2006. godine rodila se priča o Ustavnim reformama, pa se, sve do dana današnjeg, nije ugasila. Dok se vlast u Srpskoj pokušava osamostaliti, vlast u Federaciji BiH želi centralizovanu državu.
Jedan od neslavnijih pokušaja, mada stručnjaci tvrde da tu pokušaja nije ni bilo, jeste BiH u Evropskoj uniji. Mnogo se pričalo, a gotovo ništa uradilo.
Trenutno, jedno od najaktuelnijih pitanja jeste reforma Izbornog zakona, koja, kako vrijeme odmiče, sve više blijedi. Sastanaka ne manjka, ali zato dogovora i te kako. Rezultat toga bi, prema najavi pojedinih političkih aktera, moglo biti prolongiranje izbora, planiranih za oktobar ove godine.
Tu su, svakako, i pokušaji da se strancima kaže zbogom, odnosno da se ukine OHR, a ne nedostaje ni priče o borbi protiv korupcije. Djela, ipak, nedostaje, pa je tako, prema Indeksu percepcije korupcije za 2021. godinu, od ukupno 180 zemalja, Bosna i Hercegovina, s 35 bodova, zauzela neslavno 110. mjesto.
“Država u pokušaju”
Navedeni primjeri su samo mali dio neuspjelih pokušaja koje je BiH bilježila u posljednjih nekoliko godina, pa se postavljaju pitanja kuda će nas prazni koraci odvesti, te da li je bar malo istine počivalo u riječima onih koji su obećavali bez djela.
– Nije pretjerano reći da je BiH država u pokušaju, država suprotstavljenih projekata i država bez vizije budućnosti – ovako je, na početku razgovora za Srpskainfo, sociolog Drago Vuković prokomentarisao istoriju neslavnih pokušaja ove države.
Međutim, kaže, teško je dati odgovore zašto je to tako, ali mišljenja je da je ključni problem u nezadovoljstvu svih strana od trenutka nastanka dejtonske Bosne i Hercegovine.
– Tada su najnezadovoljniji bili Srbi, odnosno Republika Srpska, koja je od 1992. do 1995. praktično bila država i koja je dio te državnosti morala prenijeti na BiH. Bošnjaci su bili nezadovoljni zbog neostvarenog cilja unitarne BiH, a Hrvati jer su se praktično odrekli već postojećeg entiteta Herceg Bosne. Međutim, uspješna država ne može da počiva na tim nezadovoljstvima. Svi pokušaji da se dođe do kakvog-takvog funkcionalnog sistema u složenoj državi ostali su bez rezultata. Od samog početka zanemaren je jedan temeljni princip bez koga nema Bosne i Hercegovine – princip pozitivne komunikacije i saradnje političkih elita kao predstavnika tri naroda i dva entiteta – istakao je Vuković.
Pitanje, koje je, ipak, prema njegovom mišljenju najvažnije, jeste pitanje uloge političkih elita – zašto je nestala bilo kakva sinergija u rješavanju problema, kojih je uvijek bilo mnogo?! Da li je na sceni nesposobnost i nespremnost politike da se uhvati u koštac s problemima koji prate postratno i postkomunističko društvo?
– Težak je to posao. Zato se odabrao ovaj drugi put, put konflikata, put proizvođenja straha, kao najefikasniji model vladavine u neuređenim društvima. Čudno je da taj model vladavine, iako ima katastrofalno loše rezultate po građane, opstaje gotovo 30 godina od rata u BiH. Iz mog ugla, uzroci su u lošem društvenom i političkom ambijentu, posrnulosti politike, negativnoj selekciji kadrova, kriminalizaciji politike i društva u cjelini i u pogrešnoj i pristrasnoj ulozi međunarodne zajednice – kategoričan je Vuković.
Na respiratoru
A, kakav ćemo rasplet doživjeti, nije siguran. U jedno je, ipak, kaže, apsolutno siguran, a to je da je BiH „država na respiratoru“.
– U BiH gotovo više niko ne spori njenu ozbiljnu krizu, koja je potpuno paralisala jedno društvo. I dalje su na sceni potpuno suprotstavljeni projekti – od unitarizacije, nezavisnosti Republike Srpske, stvaranja trećeg entiteta… Nalazimo se u stanju da se već govori o mogućem ratnom sukobu. Ipak, ubijeđen sam da je apsolutno nemoguće ponovo ratovati i da to zapravo ne žele ni oni koji to najavljuju – smatra on, dodavši da su rješenja, ipak, moguća.
– Lajphart tu nudi tri modela : unitarizaciju, konsocijacijsku demokratiju ili raspad države. Najrealniji i najbolji bi bio ovaj drugi model, po kome bi složena država funkcionisala na principu demokratije i zaštite nacionalnih interesa naroda koji u njoj žive. To je, dakle moguće, ali ne znam da li političke, suprotstavljene elite to mogu iznijeti – zaključio je Vuković za Srpskainfo.
“Nesposobnost vlasti”
Politički analitičar Adnan Huskić smatra da su svi neuspjeli pokušaji u BiH dio paketa „izuzetno nesposobne i visoko korumpirane vlasti na različitim nivoima“ koja, navodi, nije u stanju da izađe na kraj s važnim pitanjima, što za rezultat ima stvaranja ovakvih pitanja, na čijem se rješavanju “nikad i nije radilo”.
– Priča kako će nam biti bolje je standardno obećanje političkih stranka. Nije to ništa pretjerano endemično za BiH; to je tako svugdje u svijetu. Međutim, činjenica je da se tu nije uspjelo ništa uraditi. Još uvijek je visoka javna potrošnja, sada se suočavamo s ozbiljnom inflacijom, a vlasti, ponovo, ništa ne rade po tom pitanju, što je potpuno zapanjujuće. Previše smo ovisni o uvozu, što se održava na cijene proizvoda, koji su značajno poskupili u proteklom periodu – istakao je Huskić.
Komentarišući za Srpskainfo priču o Ustavnim reformama, Huskić kaže da je ta tema, još od davne 2006. godine, ovoj političkoj garnituri postala nepresušan izvor za mnogobrojna pitanja kojima će se baviti u narednom periodu, a sve to iz razloga da se ne bi morali baviti onim što je suština njihovog postojanja – vođenje politike usmjerene interesima građana.
– Od tada se nalazimo u ovoj situaciji, gdje se stalno proizvodi kriza za krizom. Ne mislim ja da su ove krize neozbiljne, one jesu cilj same sebi, ali činjenica je za naše političare uzrok svih problema struktura sistema: “zbog Dejtona, ne možemo ovo, zbog toga nismo nezavisni, pa ne možemo ono”. Međutim, ja sam potpuno ubijeđen da sa ovim ljudima ne bi ništa bilo bolje sve i da jesmo nezavisni u potpunosti i da je BiH potpuno centralizovana država. Vlast je pokupovala sebi socijalni mir, a suština cijele priče je da smo mi društva koja socio-ekonomski i demokratski propadaju – kategoričan je on.
Politika trenutka
Problemi koji datiraju iz prošlosti, ali i ovi novijeg datuma, uključujući i prenos nadležnosti i funkcionisanje na državnom ili entitetskom nivou, su, prema njegovim riječima, i te kako ozbiljna pitanja, ali problem su, kaže on, ljudi, koji o njima raspravljaju.
– To su ljudi koji politički kapitaliziraju, a definitivno nisu oni koji traže rješenje. Ovdje nema pokušaja rješenja, nego imamo kontinuiran pokušaj generisanja krize koja je rezultat sama sebi – rekao je on i dodao da u BiH nema ozbiljne politike, nego isključivo politike trenutka, koja ide pod ruku sa političkim kalkulisanjem.
Kada je riječ o evropskom putu, Huskić kaže da tu nema prostora za optimizam. Previše obećanja, premalo djela.
– Tu je najmanje urađeno, bez obzira na obećanja. Pokazalo se koliko smo suštinski nezainteresovani za tu priču i koliko je isprazna ta navodna posvećenost evropskom putu. Nisu se ni oko bazičnih stvari mogli dogovoriti. Tek sada smo imali uspostavljen Komitet za stabilizaciju i pridruživanje, koji je trebao biti uspostavljen neposredno nakon što je SSSP potpisan. Dakle, u tom smislu se ne čini čak ni najmanji mogući napor – tvrdi on.
Posljedice
O tome gdje će nas neispunjena obećanja, propali pokušaji i stalna kreiranja krize dovesti, kaže da je teško predvidjeti, ali da je, s druge strane, vrlo lako predvidjeti gdje nas neće odvesti.
– Neće nas odvesti u Evropsku uniju, jer se ništa ne radi po tom pitanju. Neće nas odvesti u bolju pravnu sigurnost ili u sistem u kojem je uspostavljena vladavina prava, gdje imamo normalno pravosuđe koje funkcioniše. Ni Republika Srpska neće, taman da se uspostavi VSTS na njenom nivou, imati bolji pravni sistem, niti nezavisnije tužilaštvo i pravosuđe. Jedino što znam, manje će biti strukture koja bi omogućila građanima boljitak na bilo kojem nivou, a više će biti onoga za šta se političke elite suštinski zalažu, a to je status kvo, raspolaganje javnim resursima na jedan vrlo specifičan način, te stvaranje zarobljene države – zaključio je Huskić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu