Ako dokaže da je bila žrtva porodičnog nasilja, a to nije lako dokazati, jer pljačku sud ne priznaje kao porodično nasilje, pikaju se samo polomljena rebra i razbijene vilice, može u Sigurnu kuću. Ali, ni Sigurne kuće nisu sigurne svakodnevno se bore za goli opstanak, jer nemaju sigurne izvore prihoda.
Predstavnik UNWOMEN je nedavno, u stilu uglađenog Britanca, rekao da je zabrinjavajuće što je u BiH „nasilje nad ženama još uvijek visoko na listi prioriteta“. U prevodu, u ovoj zemlji još žive đuvegije, koje mlate žene, i pri tom su ugledni članovi društva.
U BiH je samo 12 odsto žena „pokriveno“ kontracepcijom, kao da je BiH neka siromašna afrička državica, a ne ponosna pretendentkinja na članstvo u EU.
Statistike pokazuju da žene u RS češće završavaju fakultete, ali se teže zapošljavaju. Dok su mlade, poslodavci ih neće, jer će sigurno rađati, kad izrode djecu, opet ih neće, jer su majke, a ne hostese spremne da rade od nula do 24, a kad im djeca odrastu, e tek onda ih neće, jer su zanovjetne klimakterične babe, koje se ne daju prevesti žedne preko vode.
A romske djevojčice od 12 godina tjeraju u ugovorene brakove, ili narodski rečeno, prodaju ih, pa onda još tvrde da je to dio romskog folklora, a ne teško krivično djelo trgovine ljudima.
I to nije sve. Ne bi ni u knjigu stali svi primjeri nasilja, diskriminacije, tlačenja žena.
Prođe još jedan Osmi mart, a ovom zemljom još odjekuje ironično pitanje: „Šta hoće te žene?“ Hoće isto što i ljudska bića muškog roda: pravdu i dostojanstvo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu