Mnogi koji su imali priliku da pogledaju film prije zvaničnog prikazivanja kažu da je on uvjerljivo i izuzetno emotivno odradio svoj posao.
– Kao dio autorske ekipe sam uvijek skeptičan i uvijek sam prilično kritičan, prije svega prema onome što sam ja uradio, ali mogu priznati da me je od samog početka filma uhvatila neka emocija i imao sam knedlu u grlu pogotovo kada je Džej prikazan kao dijete. Mislim da film nosi jednu autentičnu, iskrenu i lijepu emociju. Emotivan smo i temperamentan narod i mislim da ćemo to prepoznati na pravi način – započinje priču Marko Janketić.
Janketić je rekao da u filmu o Džeju Ramadanovskom u sebi nalazi tugu, a sada je objasnio kako je za ovu ulogu, koja je prilično mračna i teška, pronašao to u sebi.
– Tražio sam ja mrakove u sebi u mnogim ulogama, pogotovo u pozorišnim predstavama. Prosto je to jedna vrsta treninga, mi to žargonski kažemo, jedna vrsta sondiranja. Svako u sebi ima mrak, a koliko ga puštamo, kako čeprkamo po tome i kako se time bavimo mi glumci je dio našeg zanata i posla. Što bi Stanislavski rekao: “Supstitucija, zamjena, potreba da se izložimo potpuno nepoznatim ljudima”. Jedna vrsta egzibicionizma, ali mrak je tu – rekao je on.
Njemu su za film prvo ponudili ulogu Džeja, a evo zbog čega je on odbio.
– Ja sam radio “Južni vetar” sa Nemanjom Ćeranićem i on mi je tada rekao da se priprema za film i seriju o Džeju Ramadanovskom. Onda je spomenuo da bi me možda probao za ulogu Džeja. Ja sam mu odmah rekao da mislim da nisam za tu ulogu. Onda mi je ponudio rolu Džambe i ja sam uzviknuo da je to moja uloga. Nekako mi se čini da poznajem ljude sa margine, odnosno ljude sa ulice. Jedan dio svog djetinjstva sam i provodio s njima. Osim toga, Stefan Bošković je napisao tu ulogu na jedan malo romantičniji način. Njegov život je zapravo bio mnogo suroviji i teži. Ne slažem se sa Husom kada kaže da ovo nije fikcija, jeste fikcija jer Džamba nije svirao gitaru, vjerujte. Ali je bio desperados i ja volim takve karaktere, koji su grubijani mekog srca. Mislim da mi je u tom smislu to blisko i srećan sam što sam imao priliku da ovo odigram. Privilegija je bila igrati ovakvu ulogu – ispričao je Janketić.
Njegova uloga u filmu je bila dosta zahtjevna.
– Prije svega, dosta smo radili na nečemu što se zove kostim i maska. Džamba je bio malo teži i niži od mene pa smo se svemu tome prilagođavali. Morao sam i da obrijem glavu ali sve je to nešto što je jako uzbudljivo, kao i proces stvaranja uloge. Imali smo i dosta proba. Poznavao sam neke ljude sa ulice i znao sam taj stari kov mangupa, koji su imali neki kodeks i način ponašanja jer iako je to jedan surov svijet, ti ljudi su ipak imali principe koji su se poštovali na ulici. Sve to sam pokušao da upakujem i nadam se da je ispalo dobro.
On je objasnio i da li je bilo teško snimiti posljednju scenu, koja je upečatljiva.
– Sve scene su mi bile lagane za snimanje, jer to je moja igra. Ja sam se igrao i uživao u tome. To je moje ogromno zadovoljstvo. Kada osvojim neki karakter, onda uđem u tu igru. Neko voli da igra šah, neko tango, neko tenis, neko preferans, a ja volim da se igram glume. To je moja igra – bio je iskren glumac.
Na pitanje kako je proveo praznike sa porodicom, Marko je odgovorio:
– Bili smo svi prehlađeni, tako da smo se liječili i sjedili kod kuće, ali bili smo u krugu porodice – ispričao je on, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu