Mlade supružnike Pericu i Tanju Bog je nagradio sa čak šestoro djece, tri dječaka i tri djevojčice. Pored Milice, tu su Goran i Gordana (10), Jelena (6), Zoran (3) i Mihajlo (1). Ipak, osim dece, trošna kućica im je puna miševa, bubašvaba i buđi!
Djetinjstvo ovih mališana od kolijevke je spakovano u dvije iznajmljene i skučene sobice u kojima se igraju, uče i druže prevashodno jedni sa drugima, jer uslova za okupljanje nekog većeg društva nema. Troje najmlađih spavaju sa majkom na dušeku, a zimi su svi zajedno u jednoj sobi, bude toplije. Kupatilo i vodu nemaju, samo česmu u dvorištu. Rupe kod prozora kroz koje duva pune sunđerima. Prokišnjava na sve strane, pa je velika vlaga i golim okom vidljiva. Od skorašnje jake oluje, dječija sobica u potpunom je mraku, prenosi Blic.
– U kupatilu kad pada kiša, kisne i curi sve u hodniku voda. Kod djece je u sobi isto prokišnjava. U kući imamo miševe. Dosta smo stavljali lijepak i krpili rupe, ali ne vrijedi. Dosta ih ima. Kad je jaka kiša, izlaze i bubašvabe. U ovoj kući živimo 14 godina bez kupatila, bez vode. Živimo uvijek u dvije sobe kao podstanari. Djeca se kupaju u koritu – priča Tanja.
“Volio bih da mogu da pozovem drugare iz škole da mi dođu”
Mijatovići nikada nisu putovali nigdje. Na ekskurzije ne idu jer je jako skupo, a i, kako kažu, kad bi mogli da pošalju jedno dijete, bilo bi im žao druge djece. Zato ih ne puštaju uopšte. Zbog toga je najviše žao malom i tihom dječaku Goranu. On najviše voli da gleda fudbal, ali u posljednje vrijeme ne radi televizor. Na pitanje da li ima neku želju, stidljivim glasićem odgovorio je:
– Pozivam jako dobre ljude da mi kupe kuću, volio bih da pozovem moje drugare iz škole da mi dođu. Ova kuća gdje smo sada nije lijepa – kaže Goran.
Preživljavaju od skromne socijalne pomoći, dječijeg dodatka i sezonskih poslova. Pored toga, pletu kaiševe za obuću. U posao su uključena i djeca, koja vrlo rado pomažu mami i tati.
– Učimo i njih da se navikavaju, bar na neke posliće koji nisu teški da pomognu oko kuće i to da nam pomognu u tome što radimo. Muž je prije deset mjeseci završio na hitnoj. Imao jake otkucaje srca, bio je deset dana. Otkako je došao iz bolnice, ne smije puno teško ni da radi, ni da se zamara – priča Tanja.
Niko od komšija ne želi mališane da poveze
Ne boli Mijatoviće duša zbog siromaštva koliko zbog ljudske bezobzirnosti. Majka ovih mališana nam se požalila da neće niko da ih poveze do škole jer su siromašni, čak i kad je loše vrijeme.
– I kad je kiša, kad je hladno, djeca idu pješke u školu. Komšije ili drugovi neće da ih povezu. Pa pogađa i to što kad je jaka kiša, moraju da idu po kiši i budu mokri cijelo vrijeme dok se ne završi nastava u školi, dok su sva ostala djeca suva. Kad dođu iz škole, dođu u vlagu, bude im hladno. Gledam da uspijem da imaju užinu, kad ima, kad nema nose šta imaju, nekad hljeba i džema ili hljeba i margarina – priča Tanja.
Kaže da je zabrinuta za zdravlje svoje djece.
– Zbog vlage, zbog svega. Kod djece je u sobi, otkako je bila oluja, mrak – kaže Tanja.
“Voljela bih da imam kupatilo i svoju sobu”
Želje ovih mališana su krajnje skromne, osnovni uslovi za pristojan život.
– Voljela bih da dobijem ljuljašku i klackalicu. Voljela bih da imam kupatilo i svoju sobu. Voljela bih motor, sobu i telefon – pričaju mališani.
– Zamišljam dom tako da imaju kupatilo, da imaju bar dvije sobe da mogu da se podijele. Da se poredimo ja i muž možemo u kuhinju. Da imaju da se okupaju, da mogu drugovi da im dođu. Pozivam jako dobre ljude da mi naprave kuću – kaže Tanja.
Pozivamo sve dobre ljude da se uključe u novu akciju pomoći. Mali Mijatovići zaslužuju da im pomognemo da žive kao njihovi vršnjaci!
Donirajte putem donatorske platforme humanitarne organizacije “Srbi za Srbe”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu