Koliko su unutrašnji, ali i glasni govori tog tipa bliski ljudskoj vrsti, govori činjenica da je jako teško sa sigurnošću tvrditi da postoji osoba koja se s takvom pojavom nije nikad susrela, piše Blic.
Iako se zato na prvi pogled nekome može učiniti da je u pitanju luckasta svakodnevna navika, ona je ipak fenomen o kojem se može vrlo ozbiljno govoriti, smatra psiholog Žarko Trebješanin.
To radimo još od malih nogu
Egocentrični govor prisutan je već u ranom uzrastu. Na njega se u prvi mah gledalo kao na epifenomen, prolaznu pojavu, koja se objašnjavala time da su djeca koja pričaju sama sa sobom egocentrična. Međutim, teorije koje su potom uslijedile dovele su u pitanje takvo mišljenje i stvar počele da posmatraju drugačije – kaže psiholog.
Kako objašnjava, došlo se do zaključka da taj govor i te kako ima svoju funkciju i da ne nestaje vremenom.
– To je bitna pojava u kojoj dijete koristi reči da bi sebi nešto komandovalo i bolje razmišljalo – kaže Trebješanin.
Odgovor na uzbuđenost, teške dileme
U pitanju je, dakle, proces unutrašnjeg dijaloga, odnosno prenošenja dijaloga kao društvene kategorije na unutrašnji plan, u cilju pomaganja mišljenja.
Ljudi najčešće pričaju sami sa sobom kada su pred njima teške dileme
– Postoje istraživanja koja su se bavila temom koji to dijelovi mozga se aktiviraju u tim momentima. Među njima su svakako oni koji su odgovorni za govor i mišljenje i izvesno je da ljudi koriste ovaj način govora u trenucima teških dilema – dodaje psiholog.
Kada su zreli ljudi u pitanju, ono je pravashodno odraz emocija jakog intenziteta.
– Jako uzbuđeni ljudi nerijetko glasno govore u tim situacijama. Postoje različita prelazna stanja, od radosti, zabrinutosti do ljutnje, kada ljudi pričaju sa sobom, psuju… – ističe sagovornik “Blica”.
Strani naučnici: Benefiti su mnogostruki
Svjetska nauka očigledno je ozbiljnu pažnju posvetila ovoj pojavi, a brojna istraživanja govore u prilog tome da nam ta navika može donijeti dosta pozitivnih stvari.
Na primjer, studija Danijela Svinglija i Garija Lupijana, objavljena u poznatoj naučnoj izdavačkoj kući SAGE, pokazuje da ovo verbalno izražavanje mijenja naše perceptivne procese. To znači da će vam slušanje naglas izgovorene riječi “stolica” pomoći da je bolje vizualizujete ili uočite nego ako o njoj budete samo razmišljali o sebi.
Međutim, bitan je i način na koji pričamo. Tako se drugi naučni rad, iza kog stoje Itan Kros i saradnici, bavio istaživanjem uticaja govora o sebi u trećem licu.
Rezultati su pokazali da osobe koje se tokom introspekcije sebi obraćaju imenom, a ne razmišljaju u prvom licu, imaju bolju sposobnost samodistanciranja, lakše regulišu stres u trenucima kada je potrebno ostvariti dobar prvi utisak ili javno govoriti na nekom skupu.
Osim toga, ljudi koji se sebi obraćaju na ovakav način bolje će procijeniti buduće izvore stresa.
Prednosti su primijećene i kod dječjeg ponašanja. Na portalu “Sajens Dejli” može se naći naučna studija koja je još 2008. godine dovela do zaključka da bi roditelji trebalo da ohrabruju svoje mališane da razgovraju sa samim sobom. Kako se navodi, takvo ponašanje doprinosti boljim motoričkim sposobnostima djeteta.
Odvajanje od realnosti – znak patologije
Žarko Trebješanin podsjeća da pojedini oblici ovakvog ponašanja mogu biti odraz patologije.
– Kada se čovjek kroz govor odvaja od realnosti jasno je da je u pitanju neki vid patologije. Šizofrenija je dobar primjer toga, kada čovjek u sebi nosi dvije ličnosti. U tom slučaju na pričanje ljudi samih sa sobom gleda se kao na jedan od simptoma psihičkih oboljenja – navodi on.
Ovakva stanja, ipak, nije moguće primetiti kod djece, odnosno “saseći stvar u korenu”.
– To je razvojna pojava, dakle potrebno je vrijeme da bi ona prerasla u nezdravo stanje – zaključuje Trebješanin.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu