On je pravosnažno osuđen na sedam godina zatvora zbog ubistva 43 civila koja su ubijeni njegovi ljudi, što je smiješno mala kazna, kao i za većinu drugih hrvatskih ratnih “heroja”.
Merčepovo “kažnjavanje” u Krapinskim Toplicama omogućio je ministar za boračke kategorije Tomo Medved, poznat po izražavanju zadovoljstva zbog prisustva drugog ratnog zločinca Mirka Norca pomenu u Medačkom džepu.
Merčep je prvo osuđen na svega pet godina da bi Vrhovni sud podigao kaznu na sedam godina zatvora.
On je 2016. godine pred Županijskim sudom proglašen krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Utvrđeno je da je kriv za ubistvo 43 civila koje su eliminisali njegovi ljudi.
Znao je da njegovi podređeni muče, pljačkaju i ubijaju u Pakračkoj Poljani i nije preduzeo nikakve mjere da ih u tome spriječi, čime im je dao prećutno odobrenje da to čine – rekao je tada predsjednik Sudskog vijeća Zdravko Majerović.
Merčepove jedinice poznate su po posebnoj okrutnosti. Oni su nezakonito uhapsili 52 lica. Samo šest ih je preživjelo tretman “merčepovaca”, a tri lica se vode kao nestala. Mahom je riječ o Srbima.
Zbog stravičnih okrutnosti i zločina Merčepa su zvali “gospodarom života i smrti” – od Vukovara, preko Zagreba, pa sve do Pakračke Poljane.
– Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja sa tom činjenicom zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima je bilo i devet žena.
Nismo pravili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu. Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio – ispričao je 1997. godine u “Feral tribjunu” jedan od “merčepovaca”.
Bajramović je potrvrdio da je Merčep znao za svaku likvidaciju jer je bio komandant i “harizmatična osoba”.
– Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru – ispričao je Bajramović.
Zarobljene Srbe su mučili strujom, stavljali im so i sirće na rane. Neke zatvorenike mučili su i na Zagrebačkom velesajmu – gušeći ih sumpor-dioksidom.
Možda najužasniji zločin “merčepovaca” predstavlja ubistvo zagrebačke srpske porodice Zec – bračnog para Mihajla i Marije, kao i njihove dvanaestogodišnje kćerke Aleksandre.
Imućni zagrebački mesar Mihajlo Zec ubijen je kada je pokušao da pobjegne iz svoje kuće na Trešnjevci u koju su oko 23 časa upale naoružane osobe, a njegovu suprugu i maloljetnu kćerku ubice su odvele do planinarskog skloništa doma Adolfovac na Sljemenu, te ih tamo pogubili pucajući im u glave.
Nakon ubistva, mrtva tijela su prekrili smećem.
Za ubistvo djevojčice Aleksandre Zec i njenih roditelja niko nije odgovarao, jer se ispostavilo da je bilo “proceduralnih grešaka” u istrazi.
O kakvim je “greškama” riječ pokazuje i činjenica da su ubice kasnije bile tjelohranitelji nekih hrvatskih ministara, uključujući i ministra odbrane Gojka Šuška.
Danas, takvu vrstu povlaštenosti ima i zločinac Merčep, koji u banji liječi “narušeno zdravlje”, umjesto da je među četiri zatvorska zida.
Tako on neće odslužiti ni besmisleno malu kaznu za teške zločine. Merčep je samo jedan u nizu povlaštenih ubica Srba iz devedesetih godina prošlog vijeka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu