31.7.2008. se budim jer se nešto gura i upinje po meni. Otvorim oči a na meni je crna grudva sa ogromnom crvenom mašnom preko leđa, mašna koja je veća od njega, plišanim ušima, ogromnim očima, neproporcionalno velikim šapama sa noktićima kao iglice. U sobi moje društvo koje me gleda tako sanjivog sa razvučenim osmijehom. Osamnaesti rođendan se pamti, pa samim tim ću pamtiti i njega, valjda zauvijek. On nije bio iznenađenje za 18. rođendan. On je bio poklon koji sam tražio jer je trebalo da bude spas. Ne samo meni, svima nama. Sjećam se da se odmah upiškio na parket čim sam ga spustio i sjećam se pogleda moje keve koji je značio da joj je bilo jasno da će sve to spasti na nju u jednom trenutku i pored mojih silnih obećanja da će biti drugačije. Ona se i protivila tome da ostane, ali se istovremeno i smijala. Gotovo je. Svi smo već bili zaljubljeni u to malo čudo. Nepripremljeni za njega, dobija neku činijicu od sladoleda za vodu u koju je odmah upao prednjim šapama i počeo tu vodu da raznosi po kući. Idem sa nekom krpom i kao smiješno mi, dok jednim okom posmatram roditelje kojima nije baš toliko smiješno. Ubrzo je odlučeno da je on od sada sa nama.
“Kako ćemo ga zvati?” je logično pitanje kada uzmete psa. Nazovem ga Svimpi. Inicijali ljudi koji su mi ga kupili. Mogao je i gore da prođe, npr Pimsvi, Vipimsi, Simpvi, ili kako god. Nisu svi bili oduševljeni ali kao ok, neka bude. Svimpi je bio sve dok se nije iskenjao na sred dnevne sobe pa je keva bila u fazonu kako on bojkotuje to idiotsko ime i sve radi namjerno. Dok sam čistio njegov paketić iz dnevne, slušao sam kevu kako se bori da mu promijeni ime jer bi po rodovniku trebalo da bude neko na A, pa eto neka bude Ajk. Ajk? Super, može. Svimpi se veoma brzo zaboravilo. Ajk. Istini za volju, Ajk je dobio novi karakter sa novim imenom i Ajk se od tada više nikada nije ispiškio u kući, sve do sinoć.
https://www.instagram.com/p/BFbf20oJ8rL/?utm_source=ig_embed
Užasno je.
Već je bio veliki, imao je 2 godine kada smo morali da operišemo treći očni kapak. Otišli smo kod nekog veterinara na preporuku i to je bilo veče, ja sam imao neku sivu majicu na sebi. Došli smo tamo, nikoga nije bilo osim nas. Ušli smo u ordinaciju, popeo sam ga na sto, dobio je anesteziju ali me je veterinar zamolio da mu asistiram. Morao sam da ga držim dok mu on skida taj nabrekli kapak. To se radi strujom i instrumentima. On se otimao, trzao, ali smo izdržali tih 5 minuta. Kada sam ga pustio prvi put je zarežao na mene, instiktivno je škljocnuo zubima kod moje ruke što je bio znak da je ljut na mene zbog izdaje. Do tada nam je uglavnom bilo lijepo zajedno. Izašli smo iz ordinacije i tu je bilo neko veliko ogledalo. Pogledao sam nas, on je bio još uvijek šlogiran od anestezije a ja sam bio mokar. Siva majica je postala crna po grudima, oko vrata, i po leđima. Izašli smo, malo prošetali, malo plakali, kupio sam mu neku šunku kao nagradu, otišli smo kući. Tu noć nije provjeravao da li sam u svojoj sobi. A provjeravao je tako što skoči i otvori vrata šapom. A taj zvuk provaljivanja u sobu je kao kad u filmovima upadaju specijalci u kuću nekog kriminalca. Previše puta me je štrecnuo, probudio, uplašio taj zvuk da bih ga ikada zaboravio. Shvatio sam da me bojkotuje, mislio sam da će duže trajati njegova ljutnja na mene. Izašao sam da prošetam i u povratku sam razmišljao da li će mi se obradovati kada budem ušao u stan, isto onako kao što je to radio svaki put kada bi neko od nas ušao u stan. Naravno da jeste. Svaki put kada bih ušao on bi lajao, savijao se, mahao repom i skakao po meni. Svaki put, sve do sinoć. Užasno je.
https://www.instagram.com/p/BNMXsblBRwl/?utm_source=ig_embed
A onda sam ja otišao da odrastem. Otišao da živim sam. Kada sam pokušao da započnem razgovor o tome da bih možda volio da Ajk krene sa mnom, moji su brzinom svjetlosti mijenjali temu uz po koju rečenicu tipa “Ti si po cijeli dan u obavezama, šta bi on sam??” ili “Ajde da se ti još malo uhodaš sa tim samačkim životom.”. Bilo mi je jasno da je moj plan uspio. On je tada već imao status člana porodice bez kojeg se ne može. Spavao je sa mojom kevom u krevetu jer je ćale i kevu i njega “izbacio” jer ne mogu svo troje da spavaju u istom krevetu. I zaista, to je smiješno i zamisliti. Ajk je imao preko 40kg i svaki njegov pokušaj da neprimijetno uđe u krevet je bio primijetan. Svaki put kada sam dolazio viđao sam sve čudnije igre i rituale mojih roditelja sa njim. Npr, jedan od je “peglanje ušiju”. “Peglanje ušiju” je značilo da moja keva sjedne a on sjedne ispred i nasloni glavu na njena koljena, tako da mu samo uši vire i onda ih ona mazi sve dok ne zaspi. Uvijek mi je nevjerovatno izgledalo kako tolika zvijer kao što je on bio, uz maženje, malo izmijenjenu intonaciju glasa i “peglanje ušiju” se pretvori u neku veliku crnu masu sreće i pospanosti. Nije se desilo jednom, da uđem u kuću i čujem ih kako pjevaju sa njim. Uključe radio ili puste melodiju sa mobilnog i onda svi pjevaju. Svako na svoj način. A možda i jače od rituala je to što sam prvi put čuo svog ćaleta kako nekome tepa i govori da ga voli. A nije da nema kome. Ima ženu, kćerku, dva sina, i tri unuke. Naravno, niko od nas ne dovodi u pitanje ćaletovu ljubav prema nama ali nam je trebalo vremena da prihvatimo da je on takav i da će pomjeriti planinu ali neće naučiti kako to da izgovori. Ajk se nije pomirio sa tim, njemu je tepao i govorio da ga voli najviše na svijetu. Za moju kevu Ajk je bio “moj privezak”. Spavali zajedno, igrali se, šetali, čistili, pjevali, peglali uši, hranili, svađali. On je za nju bio Ajkica i Okica. I dobar dječko. I zajebani dječko, ali samo kada bi Ajk zalajao na neki zvuk od spolja ili zarežao i izdigao uši na neko kretanje u hodniku. Moji su posljednjih godina odustali od odmora jer šta bi sa njim. To je valjda ta ljubav kojoj se jebe za racio i za to da je on samo pas i da ne može on da upravlja tvojim životom. Peglanje ušiju je nešto što sve to razjebe, sve te idiotske argumente. Peglanje ušiju. Sve do sinoć.
Užasno je.
https://www.instagram.com/p/Bn1HWHlimzW/?utm_source=ig_embed
A Ajk i ja? To je priča koju ne znam kako da započnem jer ta priča ima svoju priču koja ima svoju priču. To je ona priča koju čuvaš i na koju poslije dosta godina ti se razvuče osmijeh i krene suza u isto vrijeme. Naučili smo da damo šapu. I drugu šapu. I da sjedne, ali samo kad hoće. Nikada nismo navježbali do kraja da legne. Nije nas to ni zanimalo. Mi smo umjeli da pričamo skajpom. Mi smo umjeli da mi upadnemo u sobu u 7 ujutru i skočimo na mene i ližemo me i njušimo sve dok se ne razbudim. Mi smo i plakali zajedno. Mi smo šetali i bježali od lutalica jer nismo htjeli da se bijemo sa njima. Mi smo pravili gužvu ispred Maxija jer niko nije smio da izađe od njegovog čekanja. A samo me je čekao. Mi smo se češkali tako da cijelo dupe maše sa sve repom. Mi smo pričali. Mi smo se i psovali. Mi smo nedostajali jedan drugom. Mi smo balavili cijelu kuću. Mi smo umjeli da taman kada se obučem da izađem negdje dođem i ubalavim svaku stvar na meni. Mi smo čistili buve. To smo sve mi. Mi. Mi smo lajali u 4 ujutru kada dođem tako da nas cijela zgrada mrzi. Mi smo zajedno lajali na popa dok nas je keva držala zaključane u sobu. Svako iz svog razloga. Mi smo zajedno režali na komšije. Mi smo jedini znali da mirno primimo vakcine. Mi smo se vozili kolima i zajedno izbacivali glavu kroz prozor. Mi smo naučili kako se najbolje prosi hrana sa stola. Mi smo naučili da riječ “lanac” znači neko naše vrijeme. Mi smo se svemu tome radovali. Mi smo znali da ćemo pobijediti prije 2 godine i da njihove prognoze od 6 mjeseci nama ništa ne znače. Mi smo i poslije tih 6 mjeseci pjevali zajedno. Lajali. Skakali na krevet. Bolilo nas je uvo za sve. A znali smo da je kraj blizu. Ma mi smo to radili samo da bi im pokazali ko smo mi i šta smo sve mi prošli. Mi smo pobjeđivali ove dvije godine. Sve do sinoć.
https://www.instagram.com/p/BDtpW_wJ8nP/?utm_source=ig_embed
Sinoć sam prvi put ušao u stan i ništa nisam čuo. Znao sam. Čak i posljednjih dana, kako je lagano gubio snagu, kada bih ušao u stan on bi zalajao. Ne bi to bio onaj lavež na koji smo navikli već neki umorni. I kada nije imao snage da dođe do vrata da me sačeka on bi istim intenzitetom mahao repom i čekao me da mu priđem pa da se tu izgrlimo i izmazimo. I juče kada sam izlazio iz kuće sam ga pogledao i pomislio… Ali ne, mi smo borci, nećemo mi još da se rastajemo. Borićemo se mi dalje.
Ono što je uvijek ostalo isto je njegovo mahanje repićem. Ljubav je ostala ista. I kada nije imao snage, ni glasa, kada nije htio da pije vode, niti da jede, kada jedva skupi snage da podigne glavu i pogleda me, repić je radio punom snagom. Snagom ljubavi. Sve do sinoć.
Užasno je.
Užasno je važno da u životu makar jednom osjetite baš takvu ljubav.
Volim te, Ajk.
Zbogom.
(Blic Žena)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu