Kako je rekla, sa ocem se bolje slagala, dok ju je majka tukla.
– Djetinjstvo kao i svake djevojčice na selu, bilo je lijepih i teških trenutaka, ali puna kuća ljubavi i sloge, to je bilo prelijepo. Uvijek je bilo za sve, skroman život, da bi imao od čega da živiš moraš da radiš. Ponosna sam na svoje djetinjstvo. Moj otac je bio rabadžija, imao je svoje konje za rad, a u ono vrijeme imati ta specijalna kola, to je kao da danas imaš najbolje šlepere. Ja sam se rodila na slami, na tom sijenu. Tata je htio da me ostavi da živim, mama je htjela da me davi. Iskreno mi je to ispričala pred smrt. Njen život da je neko prenio na filmsko platno dobila bi sve oskare – priča Zorica.
– Čuvao me je Bog i dan danas me čuva. Sa tatom sam imala bolji odnos, mama me tukla. Tata je bio duhovit, a mama nije znala gdje će prije. Jednom me jurila, pa sam se popela na krušku. Bila sam jako nemirna. Otac je jednom prilikom i potegao pušku na mene. Imao je prava – dodala je Markovićeva.
– Lepa Lukić mi je bila idol, a poslije sam joj bila gost na solističkom koncertu. Od nas petoro braće i sestara ostalo nas je samo troje. Svi smo uspjeli u životu, u dobrim smo odnosima, ali poslije smrti mojih roditelja više nisam mogla da uđem u tu kuću. Mama me uvijek čekala na kapiji sa maramom u opancima, onako autentično. Ona me uvijek čekala raširenih ruku, a otkad toga nema, ja ne mogu više da idem tamo. Odem kod brata i snajke, ali nemam snage da uđem u kuću gdje sam ih našla. Sjećam se, javio mi je brat, očekivala sam to, ali opet sam kući pala u nesvijest. Teški su to trenuci, znaju svi koji su preživjeli. Počela sam da se gojim, tu večitu rupu imam u želucu. Često se isplačem kad ih se sjetim – otkrila je Zorica Marković u Premijera Vikend Specijalu, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu