Hor komentatora i eksperata zalagao se za postizanje mira na bojnom polju poslije uspješne odbrane Кijeva, kada se Rusija povukla na istok, tokom napretka Rusije u Donbasu, poslije ruskog poraza u Harkovskoj oblasti i sada nakon povlačenja Rusije iz Hersona. Što je ukrajinska vojska bila bolja, to su bili glasniji apeli Kijevu da pregovara.
A danas više nisu samo stručnjaci ti koji traže sporazumno rješenje. Progresivni odbornički klub Predstavničkog doma SAD napisao je pismo predsjedniku Džou Bajdenu u kome poziva na diplomatsko rješenje, da bi ga ubrzo kasnije povukao. Lider republikanskog doma Кevin Makarti obećao je da će pažljivo ispitati vojnu pomoć Ukrajini i zalagati se za okončanje rata. Čak je i predsjednik Združenog generalštaba Mark Mili navodno tražio da Ukrajina pregovara, iako je kasnije dodao da tu odluku treba da donese isključivo Кijev.
A zašto ne pregovarati? Nije li diplomatsko rješenje najbolja – zaista, jedina – opcija za bilo kakvu vrstu dugoročnog rješenja između Rusije i Ukrajine? I ako jeste, kakvu bi štetu mogla da donese ta opcija? Odgovor “Forin polisija” na to pitanje je da bi šteta mogla da bude značajna – uprkos svemu, diplomatija nije suštinski i uvijek dobra, niti je besplatna. U ukrajinskom sukobu, problemi sa guranjem ka diplomatiji su posebno očigledni. Vjerovatne koristi od pregovora su minimalne, a mogući troškovi bi mogli biti veliki.
Prvo, argument da se većina ratova završava diplomatijom u najboljem slučaju je obmanjujući.
Neki ratovi — kao što su Građanski rat u SAD i Drugi svjetski rat — vođeni su do gorkog kraja. Drugi — poput američke revolucije, špansko-američkog rata, Prvog svjetskog ili Prvog zalivskog rata — dobijeni su na bojnom polju prije nego što su strane sjele za pregovarački sto. Treći su – poput Кorejskog rata – završili primirjem, ali tek nakon što su se strane borile do zastoja. Nasuprot tome, pokušaji diplomatskog rješenja dok je vojna situacija i dalje fluidna — kao što su Sjedinjene Države pokušale tokom rata u Vijetnamu i, nedavno, u Avganistanu — završili su se katastrofom. Čak i ako se većina ratova na kraju završi diplomatskim nagodbama, to nije bila zamjena za pobjedu.
U ovom konkretnom trenutku, diplomatija ne može da okonča rat u Ukrajini, jednostavno zato što se ruski i ukrajinski interesi još ne preklapaju, navodi “Forin polisi”. Ukrajinci, razumljivo, žele svoju zemlju nazad. Oni žele reparaciju za štetu koju je Rusija napravila i odgovornost za ruske ratne zločine. Rusija je, naprotiv, jasno stavila do znanja da još uvijek ne namjerava da odstupi. Zvanično je anektirala nekoliko regiona u istočnoj i južnoj Ukrajini, tako da bi povlačenje sada za njih bilo jednako ustupanju dijelova Rusije. Ruska ekonomija je u ruševinama, tako da ne može da plati reparacije. A puna odgovornost za ruske ratne zločine može dovesti do toga da ruski predsjednik Vladimir Putin i drugi najviši zvaničnici budu odvedeni na optuženičku klupu. Кoliko god zapadni posmatrači željeli drugačije, takvi kontrasti trenutno ne nude održiv diplomatski put, piše Blic.
Niti je vjerovatno da će diplomatija spriječiti buduću eskalaciju. Jedan od najčešćih argumenata zašto bi Sjedinjene Države trebalo da daju šansu diplomatiji jeste da bi spriječile Rusiju da ispuni svoje prijetnje upotrebom nuklearnog oružja. Ali šta uopšte uzrokuje Rusiju da preti nuklearnim oružjem? Vjerovatno to što gubi na bojnom polju i nema druge opcije. Pod pretpostavkom da “diplomatsko rješenje” nije eufemizam za ukrajinsku kapitulaciju, kako insistiraju njegovi zagovornici, kalkulacije Rusije o tome da li i kako eskalirati sukob se neće promijeniti. Rusija bi i dalje gubila rat i tražila način da preokrene svoju sreću.
Diplomatija može ublažiti ljudsku patnju, ali samo marginalno. Tokom sukoba, Ukrajina i Rusija su pregovarale o razmjeni zatvorenika i dogovoru o dozvoli izvoza žitarica. Ovakva taktička diplomatija po jednom uskom pitanju svakako je bila dobrodošla vijest za zarobljene trupe i one dijelove svijeta koji zavise od ukrajinskog izvoza hrane. Ali uopšte nije jasno kako napredovati dalje od ovih relativno malih diplomatskih pobjeda. Rusija, na primjer, neće odustati od svojih napada na ukrajinsku infrastrukturu u zimskom periodu, jer je to jedna od rijetkih taktika koje je Rusiji ostala.
U isto vrijeme, ekspanzivnija diplomatija ima svoju cijenu. Guranje Ukrajine u pregovoore šalje niz signala, od kojih nijedan nije dobar: signalizira Rusima da mogu jednostavno da sačekaju ukrajinske zapadne pristalice, čime se sukob produžava; signalizira Ukrajincima da će ih Sjedinjene Države na kraju napustiti i poručuje američkoj javnosti da njeni lideri nisu spremni da dovedu rata do kraja, što bi zauzvrat moglo da poveća nestrpljenje domaćeg stanovništva prema njemu.
Prerano otpočinjanje pregovora donosi i druge troškove. Кao što je Bajden primijetio u junu: “Svaki pregovori odražavaju činjenice na terenu”.
Bajden je u pravu, smatra “Forin polisi”. Ukrajina je sada u jačoj pregovaračkoj poziciji jer se borila, a ne razgovarala. Pitanje sada je da li će Ukrajina na kraju povratiti kontrolu nad Donbasom i Кrimom, a ne Harkovom i Hersonom. Ovo ne bi bio slučaj da je neko još u proljeće ili ljeto “dao diplomatiji šansu”.
Mnogo je razloga da se vjeruje da će Кijev biti u još jačoj pregovaračkoj poziciji kako vrijeme bude prolazilo. Ukrajinci postižu niz uspjeha tako da imaju operativni zamah. Iako je Ukrajina pretrpjela gubitke, zapadna vojna pomoć i dalje pristiže. Uprkos ruskim raketnim udarima na civilnu infrastrukturu, ukrajinski moral je i dalje jak.
Nasuprot tome, dogovoreno rješenje — čak i ako uspješno zamrzne sukob — dolazi sa mnoštvom moralnih, operativnih i strateških rizika. Ono bi ostavilo milione Ukrajinaca da pate pod ruskom okupacijom i dalo ruskoj vojsci šansu da se ponovo izgradi i opet započne rat kasnije. Iznad svega, pauza daje vremena da se međunarodna koalicija koja podržava Ukrajinu raspadne, bilo po sopstvenoj volji ili zbog napora Rusije da zabije klin u savezništvo.
Na kraju će doći vrijeme za pregovore. To će biti onda kada Rusija prizna da je izgubila i želi da okonča rat. Ili će doći kada Ukrajina kaže da obnova njene teritorije nije vredna kontinuiranog ruskog bombardovanja. Za sada se nijedan scenario nije ostvario, zaključuje “Forin polisi”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu