Ja igram jednu suprugu koja voli svog čovjeka, koja shvata da je on u teškoj situaciji već godinama. On je izgubio posao, izgubio je ponos, trudi se da zadrži dostojanstvo. Malo se čudno ponaša, dolazi kući i stalno priča o nekom psu sa kojim komunicira. Mnogo sam se zabrinula – rekla je za Blic Branka Katić.
Da li ova uloga može da se poredi sa vama privatno?
– Ja sam brižna majka i brižna supruga i neko sam ko brine o ljudima i koje zna i koje ne zna.
Znači li to da je ljubav pokretač u vašem životu?
– Trebalo bi da bude pokretač u svim našim životima, ako otvorimo srca u ljubavi.
Kako je to danas biti čovjek?
– Mislim da je na svakome od nas, da donese tu odluku, da li hoće da bude dobar i da brine o onima koje voli i da bude pristojan prema onima koje ne poznaje ili hoće da bude fukara, da otima, krade, laže. Voljela bih nekako da se vratimo pravim vrijednostima u životu i da malo više zagrlimo jedni druge.
Da li volite premijere, šetnju crvenim tepihom?
– Ja to najmanje volim, vjerujte mi. Ja najviše volim da glumim, a crveni tepih malo manje. Odradićemo sve što ide uz ovaj posao. Moje srce ide tamo gdje se radi, tamo gdje se igraju predstave, a ovo sve prati ovaj posao. Sad imam dosta uloga, koje sam snimila i koje igram u pozorištu.
Da li biste mogli ponovo da napustite sve i da se vratite u London?
– Ja živim i tamo, živim i ovdje. Ovde sam se vratila kako bih igrala više u pozorištu, što je na mom jeziku u mom gradu. Imala sam prilike da uradim neke nove serije. Sad možete da gledate seriju “Advokado” , koju jako volim i jako je luda. Uskoro počinje peta sezona serije “Ubice moga oca“, uradila sam “Bunar“, film Koste Đorđevića “Žal“, a igrala sam malu ulogu kod Vuka Ršumovića u božanstvenom filmu koji ćete gledati sljedeće godine. Radim, pa me to čini srećnim.
Kakav je vaš stav prema životinjama? Da li je isti slučaj i sa ljudima?
– Ljudi se nekad i prema ljudima loše odnose. Biti surov je nemanje ni pameti, ni saosjećanja. Nekad i taj krug nasilja je zaista tragičan, jer ti ljudi koji to rade, uglavnom su bili tučeni kad su bili djeca. Svojim primjerom treba pokazati djeci da si uvijek spreman da ih saslušaš, da želiš da im pomogneš, da to kako se oni osjećaju da je to važno.
S godinama sam postala mirnija
Kada se vratite u vrijeme filma “Pad u raj“ i sve te filmove koji su ostavili lijep utisak na srpsku kinematografiju, šta možete da kažete kakva je Branka bila tada?
– Ja mislim da je Branka uvijek ista. To sam uvijek nekako ja. Sa godinama sam možda nešto zrelija, možda nešto mirnija, možda sam nešto i naučila, ali to sve ide sa godinama. Ljepota našeg posla i u opšte života, je to što uvijek možeš da budeš bolji. Uvijek možeš nešto da naučiš, nešto da usavršiš, nešto da shvatiš, nešto da pustiš… Dešava se sve i dalje.
Živite i u inostanstvu. Gdje je teže? Kako ste se snašli tamo?
– Iskustvo koje sam stekla učinilo je da se nikad ne osjećam inferiorno, niti kao da mi tamo nešto fali. Možda je tamo organizacija surovija. Vrijeme je novac, pa tamo neke stvari moraju da se odrade u nekom određenom roku. Meni je glavna razlika što me pojedine priče u kojima ovdje mogu da učestvujem više diraju. Jer to su priče iz našeg naroda. Žene koje bolje razumijem, koje znam.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu