Malo Orašje, selo od 230 kuća, izgubilo je petoricu mladića. Na mjestu zločina nalaze se vijenci i svijeće. Svakoga dana ovdje svraća neutješna rodbina, a među njima je i baka ubijenog momka koji je imao jedva 18 godina.
– Reći ću samo par stihova koji mi stalno stoje u glavi: “To je bila družina prava, mala ali jaka. Puno djece, puno djevojaka. Bili su zdravi, pravi za pomoć za veselje, za svašta. Nisu se birali, da l’ su muško, da l’ su žensko. Svakog su voljeli i da pomognu i da pozdrave, ali ih rafal odnese sve i nastade pakao” – rekla je baka stradalog mladića.
Već 20 dana, u ovom selu sve je stalo. Neprijatnu tišinu prekida tek poneki traktor. Mještani nisu raspoloženi da govore pred kamerama, kažu da su svi u žalosti.
– Svi smo tužni. Mnogo smo vezani familijarno ovdje, malo je selo, to se svodi sve na desetak familija. Nema kuće u selu da neka familijarnost ne vezuje te ljude – kaže jedan mještanin.
Vrata crkve svima su otvorena. Na vratima crkvene blagajne su imena stradalih, kako bi oni koji žele, znali kome da namijene svijeće. Parastosi stradalima daju se svake nedjelje.
Mještani Dubone i dalje su u šoku
Nekoliko kilometara dalje u selu Dubona, crkvena zvona zvone tačno u podne. Opominju da je ovdje stradalo troje mladih ljudi, a među njima rođeni brat i sestra. Mještani Dubone i dalje su u šoku.
– Mozak nam otišao skroz, o tome mislim i dan i noć. Sjednem, to mi je na pameti. Legnem, to mi je na pameti. Pošao je bio i moj unuk da izađe, i kao Gospod da mu je rekao, vratio se, okačio jaknu… Poslije sekund to je počelo da puca strašno – kaže mještanka Dubone.
– Ja mislim da je zemlja proplakala, to je bilo naroda kao na gori lista. Na hiljade duša je bilo… Ja, običan čovjek, mnogo patim. Lično mnogo patim i svaki dan plačem – dodaje još jedan građanin.
Na sahrani je bilo 3.000 ljudi, a mještani kažu da je došla cijela okolina i da će da budu u žalosti, kao i da su “zavijeni u crno”.
U školskom dvorištu gdje se dogodila pucnjava, ljudi i dalje donose cvijeće. Ipak, đaci su se vratili u školske klupe i nastava teče nesmetano. Osim toga, ništa u ovom selu više nije isto. Policijska vozila stalno su prisutna, krsnu slavu niko nije slavio, a sve svadbe otkazane su do daljeg. Za sve ostale aktivnosti, čeka se da prođe 40 dana.
I u Malom Orašju, i u Duboni, mještani planiraju da na mjestu zločina naprave spomen obilježja u znak sjećanja na osmoro mladih koji su stradali u noći između 4. i 5. maja ove godine.
“Pustiti ljude da prođu kroz žaljenje, ali da znaju da mogu da se obrate stručnjacima”
Direktorka viktimološkog društva Srbije Jasmina Nikolić rekla je, poredeći tragediju u OŠ “Vladislav Ribnikar” sa onom koja se desila u ova dva sela, da je važno “posvetiti pažnju žrtvama u ova dva mjesta i pratiti njihovu specifičnu situaciju”.
– Koliko imamo školske uslove koji jesu specifični, imamo i dvije male sredine gdje se svi ljudi znaju, i poslije 20 dana je proces žaljenja još uvijek u toku. Žrtvama je u ovom momentu potrebno da prođu kroz taj proces žaljenja, ali i da potraže pomoć stručnjaka ako u tom žaljenju naiđu na probleme, a sigurno će ih biti – ističe Nikolić.
Dodaje da ljudima nije potrebna samo psihološka pomoć, već i da ih drugi razumiju, da razumiju njihovu patnju i empatišu sa njima.
– To ne moraju da budu nužno stručnjaci, psiholozi i psihijatri, mogu biti i stručnjaci koji su obučeni za rad sa žrtvama… Mogu biti razne NVO organizacije, kao i stručnjaci iz centara za socijalni rad, koji razumiju proces oporavka poslije traumatičnog događaja i imaju kako da daju smjernice ljudima da budu snažni, vrate se svakodnevnim aktivnostima i što bezbolnije prođu kroz ovo traumatično iskustvo, koje će na sve da ostavi posljedice – kaže Nikolić.
– Naše je da mapiramo potrebe svake osobe koja je na neki način bila pogođena ovim događajima. Svi smo drugačiji, nekima su stradali najbliži, neki su posmatrali, nekima su bile komšije… Imaju svi specifične potrebe, ali je pred nama koji se bavimo žrtvama da prepoznamo te potrebe i možda idemo ka tim osobama ako one nisu spremne da se samostalno obrate nekim organizacijama koje im mogu pomoći – dodala je ona.
U ruralnim sredinama, ističe, informacije su manje dostupne ljudima, ali imaju tu prednost da se poznaju i možda jedni drugima pružaju podršku, dok smatra da su u velikim gradovima socijalni kontakti na nižem nivou, prenosi Euronjuz Srbija.
– Treba naći pravu mjeru, pustiti da prođe proces žaljenja, ali se poslije vraćati… Ne smijemo da zaboravljamo na te ljude, i poslije godinu dana, treba da im se vraćamo i dajemo im informacije da mogu da zatraže pomoć – kaže Nikolić.
– Negdje im pomoći da naprave memorijal, da te žrtve ostanu u njihovom sjećanju… To su neke važne stvari koje treba uraditi poslije ovakvih događaja. Treba pomoći tim ljudima da prođu kroz žaljenje i čuvaju sjećanje na te osobe koje su na ovaj način, vrlo tragičan, nastradale – dodala je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu